Šarenilo plakata i već puno puta viđenih parola najavljuje skore lokalne izbore. Iako se lokalnim izborima samo naizgled ne posvećuje pažnja kao nacionalnim, ipak, valja priznati da je interes za lokalne izbore velik.
Sve ružičasto pred izbore
Upravo zbog toga sve stranke i velike i male (a često i „nezavisni“ pojedinci ) nastoje ignorirati probleme nacionalne naravi i u prvi plan stavljaju „dobra“ djela za lokalno stanovništvo, jer, tu je navodno, mjesto gdje se politika realizira.
No, da li je uistinu tako? Može li se stvoriti privid blagostanja u uvjetima globalne recesije i krize koje najprije nije bilo, a onda je postala tako velika da je trebalo smanjivati već stečena prava stotinama tisuća ljudi koji su jedva i bez tog smanjenja spajali kraj s krajem. Može li se stvoriti privid blagostanja na lokalnoj razini, kada svakodnevno radnici ostaju bez posla i bez kruha, kada se ionako skromno zapošljavanje prepolovilo, kada se očekuje zadovoljnog radnika bez osnovne egzistencije?
Društvo znanja?
Može li se govoriti o napretku i državi znanja, kada je upravo nastavno osoblje najslabije plaćeno, kada se ne ulaže u tehničku opremljenost škola, kada se nastava odvija u tri smjene i kada nove generacije zaziru od izbora nastavnog i profesorskog zanimanja umjesto da se tu, zbog privlačnosti, selektiraju najbolji? Ima li išta u društvu vrednije od otvorenog puta znanju i to svima koji to žele, koji za to imaju volju i koji teže napretku? To pitanje, iako u sjeni izbornih događanja i svjesno guranja u stranu, potiho tinja kao iskra koja se neda ugasiti.
Studentski prosvjedi
Najprije je krenulo jednim predavanjem na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u prepunoj dvorani prije gotovo mjesec dana, da bi potom nastala potpuna blokada istog fakulteta. Iako su studenti i ranije iskazivali nezadovoljstvo, očito, nitko iz politike ih nije ozbiljno shvaćao. Nezadovoljstvo se pretvorilo u zajednički masovni prosvjed na vijest da u Grčkoj i u drugim zemljama EU studenti masovno prosvjeduju, a da je osnovni cilj tih prosvjeda pravo na besplatno obrazovanje.
Kada se govori o besplatnom obrazovanju, često se taj pojam krivo interpretira. U osnovi, pojam besplatno obrazovanje predstavlja mogućnost obrazovanja za sve, pod jednakim uvjetima, na trošak države, odnosno društva, a ne obrazovanje koje ništa ne košta. Dakle, prosvjednici koji su krenuli u borbu za besplatno obrazovanje traže samo jednakost u sustavu obrazovanja za sve koji za to imaju potencijala neovisno o tome da li su bogati ili siromašni.
Studenti odlučni i organizirani
U drugom tjednu prosvjeda studenata bilo je već desetak fakulteta izvan kontrole državne vlasti. Vladina strategija da studente ignorira pa onda razjedini je viđena u mnogim prosvjedima i štrajkovima radnika, ali je u odnosu na prosvjed studenata bila potpuno neuspješna. Kako u isto vrijeme studentski prosvjedi traju i u drugim europskim zemljama, resorni političari su se pravili da masovna studentska pobuna ne postoji zbog stanja u obrazovanju, nego zbog solidarnosti sa studentskim pokretom u svijetu. Solidarnost je uistinu bila prisutna ali prije svega u svrhu nastavka blokade do ispunjenja cilja i u svrhu zaštite identiteta vođa od mogućih problema i posljedica.
Iako mladi, studenti su prosvjedom pokazali zavidnu razinu organiziranosti i poštovanja zajedničke ideje, na kojoj bi joj mogli zavidjeti i daleko iskusniji. Naime, iako se priželjkivalo da se studentska buna obilježi neredima na fakultetima ili konzumacijama opijata, kako bi se ponosno mogla prokazati mlada neodgovorna generacija, to se nije dogodilo. Solidarni u ideji, solidarni u blokadi, studenti su ostali solidarni i u namjeri da fakulteti ostanu u savršenom redu za vrijeme njihove „vlasti“ nad njima. Jedino su Vijećnice na fakultetima ostale izvan njihovog domašaja.
Parole koje su se mogle pročitati „Obrazovanje svima, a ne samo bogatima“, „Školarine-porez na budale“ predstavljaju sam osnovu pobune protiv ovakvog sustava obrazovanja. A u današnjem sustavu obrazovanja više od 50% studenata plaća svoj studij kroz famoznu kvotu tzv. „osobnih potreba“ Pitanje je može li više od 50% studenata studirati za osobne potrebe? Tu zapravo nije riječ o studiranju „za osobne potrebe“ nego o postupnom uvođenju školarina i komercijalizaciji visokog školstva sve do potpune privatizacije. Ili se i u obrazovanju vodi neoliberalna politika u korist uske elite koja se obogatila u privatizaciji.
U nastojanju da se studentska pobuna što prije ugasi ima puno nesnalaženja, jer je ovo prvi javni prosvjed koji je došao neočekivano. Kad se razgovara sa studentima, misli li netko na obrazovanje kao pravo koje proizlazi iz deklaracije UN-a o ljudskim pravima i iz Ustava RH, ili se obrazovanju pristupa isključivo kao robi? Puno je otvorenih pitanja u vrijeme kada ih nitko iz vlasti ne želi niti čuti, a kamoli se uhvatiti u koštac s njima.
Mlaka podrška građana, strah ili apatija
Borba za pružanje prilika studentima lošijeg imovnog stanja u sustavu obrazovanja ostala je i dalje glavna misao vodilja studenata koji se nazivaju „zajednička inicijativa“. Do sada su dobili i javnu potporu više od 50 000 građana koji su potpisali peticiju, profesora, nevladinih udruga, sindikata i brojnih drugih organizacija. Ta potpora je u većini slučajeva još uvijek načelne prirode, u obliku pasivne podrške. To govori da se naše društvo još uvijek nije očistilo od relikta prošlosti kojom je dominirao strah od autoriteta.
Iako postoji nezadovoljstvo, iako postoji svijest o potrebi promjena, iako načelno postoji suglasnost o potrebi kolektivnog prosvjeda, većina prosvjeda ipak ostaje skrivena u nama samima kao generator stresa koji nas vodi u nezadovoljstvo, siromaštvo i bolest jer ga nismo spremni ujediniti s drugima kao našu osobnu aktivnost. Načelno i verbalno se podržava i prosvjed i štrajk ali samo onda kada u njemu sudjeluju drugi. Kada se od nas traži da budemo aktivni, obično se iz straha za gubitak onoga što imamo u sadašnjosti odričemo borbe za bolju budućnost. Pronalaze se različita opravdanja i razlozi koji su zapravo bez osnove jer je osnovni problem u neizgrađenoj svijesti za potrebu vlastitog angažiranja. U takvim je uvjetima vrlo teško pokrenuti bilo kakvu masovnu akciju jer se unaprijed može očekivati neuspjeh. Nedostatak volje da se u akciju ide je u kratkoj povijesti industrijske demokracije i radnicima mijenjao prava na dolje.
Slijedi štrajk profesora
U narednom se tjednu očekuje štrajk 100 do 180 tisuća javnih službenika. Među njima su nezadovoljni nastavnici i profesori sa istih fakulteta na kojima su nezadovoljni studenti. Što im je zajedničko, a što ih dijeli da ne prosvjeduju zajedno? Iz redova vladajućih stranaka se čuje da su i studentske pobune i najavljeni štrajk javnih službenika zapravo rezultati masovne manipulacije oporbenih stranaka pred lokalne izbore. A pita li se netko koji je uvjet za masovne manipulacije kada bi to i bilo istinito?
Bit će loše koliko puštamo
Uvjet da bi se to moglo provesti je masovno siromaštvo i strah od još goreg siromaštva. Nameće se samo od sebe drugo retoričko pitanje: Tko je onda odgovoran za nezadovoljstvo studenata i službenika? Da li je neoliberalni model obrazovanja i gospodarstva u kojem se pogoduje poslodavcima na štetu javnog interesa naš izbor budućeg razvoja? Da li prosvjedi, blokade i štrajkovi predstavljaju demokratsko pravo izražavanja nezadovoljstva ili su kočnica demokratskom razvoju? Na ovo pitanje treba svatko od nas dati odgovor i ponašati se u skladu sa našim stavom.
Kad se razgovara sa studentima, misli li netko na obrazovanje kao pravo koje proizlazi iz deklaracije UN-a o ljudskim pravima i iz Ustava RH, ili se obrazovanju pristupa isključivo kao robi.
Iako postoji nezadovoljstvo, iako postoji svijest o potrebi promjena, iako načelno postoji suglasnost o potrebi kolektivnog prosvjeda, većina prosvjeda ipak ostaje skrivena u nama samima kao generator stresa koji nas vodi u nezadovoljstvo, siromaštvo i bolest jer ga nismo spremni ujediniti s drugima kao našu osobnu aktivnost. Načelno i verbalno se podržava i prosvjed i štrajk, ali samo onda kada u njemu sudjeluju drugi. Kada se od nas traži da budemo aktivni, obično se iz straha za gubitak onoga što imamo u sadašnjosti odričemo borbe za bolju budućnost.
