Neki okorjeli zagovornici neoliberalizma inzistiraju na smanjenju državnih potpora, pa makar jedan čovjek ostao na Zemlji.
“Na duži rok – svi smo mrtvi” (Keynes)
Da li je država (vlada) dužna intervenirati na tržištu kad je nezaposlenost previsoka ili da ostane po strani? Raspravu na tu temu započeli su prije osam decenija engleski ekonomist John Maynard Keynes (1883. – 1946.) i austrijski mislilac Fridrich August Hayek (1899. – 1992.). Ta ponovno aktualizirana polemika bila je predmet istraživanja jednog od najpoznatijih svjetskih publicista i političkih komentatora Niccolasa Vapschota, koji je u knjizi “Kejns/Hajek: Okršaj koji je definirao modernu ekonomiju” detaljno opisao ekonomska gledišta i životne putove dvojice svojih glavnih junaka.
Zbog čega je polemika dvojice svjetskih znanstvenika definirala modernu ekonomiju? Keynes je tvrdio da na dnu poslovnog ciklusa, kada poduzeće doživi krah i ljudi ostanu bez posla, nedostatak agregatne potražnje može otkloniti vlada, i to smanjenjem kamatnih stopa, snižavanjem poreza, kao i javnim radovima, poput infrastrukturnih projekata, po cijenu javnog zaduživanja, ukoliko je potrebno. Hayek je smatrao da će takav lijek, na duži rok, odvesti kompaniju u propast, jer će na kraju proizvoditi robu koja nikome ne treba, tako da će se i to novo zapošljavanje pokazati kao privremeno.
Pored sličnih argumenata, Keynesova omiljena doskočica bila je “na duži rok – svi smo mrtvi”. Glavna politička podjela i danas je između onih koji tvrde da vlada ima dužnost intervenirati na tržištu kada postoji stalna i uporno visoka stopa nezaposlenosti, te onih koji kažu da vlada treba ostati po strani, prepustiti tržištu da popravi slomljenu privredu.
“Nezaposlenost – najveći grijeh (Keynes)”
Velika Britanija je dvadesetih godina prošloga stoljeća patila od duboke i trajne nezaposlenosti, jer je vlada suviše visoko fiksirala tečaj funte i sterlinga. Keynesa je doticala patnja tzv. običnog čovjeka. Poslije sloma burze i “Velike depresije”, koja je 1929. godine ostavila bez posla milijune ljudi s obje strane Atlantika, Keynesov recept postaje univerzalan. čitavog svog života nezaposlenost je smatrao najvećim grijehom. S druge strane, Hayek i njegova obitelj iskusili su goropadnu i nezadrživu inflaciju. Kao vladin službenik u poslijeratnom Beču, on je primao plaću koja je iz mjeseca u mjesec pokušavala održati korak s padom vrijednosti austrijske valute. Inflacija je ostala Hayekova vječita briga.
Budućnost je kejnzijanska
SAD je na prekretnici: da li bi trebalo nastaviti sa sustavom pomoću kojeg je, na jedan ili drugi način, postala najmoćnija i najprosperitetnija zemlja na svijetu, ili bi trebalo ući u radikalni eksperiment smanjenja utjecaja države na goli minimum?
Problem vezan za mišljenja sklona Hayeku jest taj što se malo vremena odvaja za politička sitničarenja predstavničke demokracije, što dovodi do toga da teško prodaju svoju poruku javnosti, koja ne obožava Kongres, ali zato voli svoj sistem vlasti.
Kada je riječ o Grčkoj, čini se da su oni zloupotrijebili Keynesa i završili s velikodušnim sustavom državnih poklona, kao i uvjetima rada koje nisu mogli sebi priuštiti. Keynes je rekao da je razumljivo da se zadužuješ ukoliko si na dnu ciklusa, ali je važno i ono što dolazi. Kada se ponovno uspostavi puna zaposlenost, dug bi trebalo vratiti. A Grci su se zaduživali kako bi nastavili lijepo i ugodno živjeti, iako za takav stil života nisu zaradili realan novac.
Ekonomija je kejnzijanska i svi ekonomisti primjenjuju kejnzijanska shvaćanja, bili toga svjesni ili ne. Naime, koriste modele i matematičke konstrukcije da bi razumjeli kako se tržište ponaša. Tako će Keynes živjeti sve dok se ne pronađe neka nova paradigma.
