U Hrvatskoj jedna loša vijest sustiže drugu. Ocjenjuje se da je i u 2010. došlo do daljeg pada bruto društvenog proizvoda s time da je u 2009. godini BDP već pao za 5,8 posto. Industrijska proizvodnja u 2010. godini smanjena je za 2,8 posto a porastu broja nezaposlenih ne nazire se kraj. Krajem prošle godine bilo je 320.000 nezaposlenih s time da se prognozira da će u narednih nekoliko mjeseci ta brojka narasti na 350.000. U isto vrijeme, broj umirovljenika povećan je za 27 tisuća, odnosno popeo se na 1.200.386 a broj onih koji rade, odnosno uplaćuju doprinose je smanjen za 55 tisuća. Sada broj umirovljenika i nezaposlenih osjetno premašuje brojku onih koji rade a prosječna mirovina svela se na 38,7 posto prosječne plaće. S prosječnom mirovinom od 2.164 kune najveći broj umirovljenika nalazi se s one strane granice bijede. Kako bi sumorna socijalna slika Hrvatske bila potpuna, dodajmo svim tim podatcima i brojku od 70 tisuća zaposlenih koji rade a ne primaju plaću.
Čudo kojem se divi cijeli svijet?
Na sve te probleme odgovara se opsjenama. Riječ je o uobičajenoj praksi koja je u proteklih dvadesetak godina u Hrvatskoj razvijena do savršenstva. Počelo se devedesetih s uzrečicom da je Hrvatska čudo kojoj se divi cijeli svijet i to u vrijeme kada je zbog političke i gospodarske izolacije Hrvatske došlo do pada bruto-društvenog proizvoda i ogromnog povećanja broja nezaposlenih. S tim opsjenama nastavljeno je do danas.
Jedan od novijih primjera je Program gospodarskog oporavka koji je donijet kako bi Hrvatska odgovorila na koliko svjetsku toliko i hrvatsku gospodarsku krizu. Nakon gotovo godinu dana primjene tog dokumenta, ni jedan problem o kojem se govori u programu, nije riješen. Što više, došlo je do pogoršanja bitnih pokazatelja. Programom je planirano smanjenje državne uprave, no u svim segmentima je došlo do smanjenja broja zaposlenih, jedino je u državnoj upravi taj broj povećan. Govorilo se o smanjenju neklikvidnosti a ona je povećana na preko 35 milijardi kuna. Broj nezaposlenih i dalje raste a svako malo se zatvara neki proizvodni pogon.
Nema uspjeha ni u reformi mirovinskog sustava. Svi se slažu u tome da je ogroman broj umirovljenika veliki teret za državni proračun. U isto vrijeme, jedan od načina na koji se želi riješiti višak zaposlenih u državnoj upravi je slanje u mirovinu svih onih koji imaju bilo kakav uvjet za nju. Uz to, višak zaposlenih u realnom sektoru i dalje se često rješava prijevremenim umirovljenjem. Najave dodatnog penaliziranja prijevremenog umirovljenja prošle su godine potjerale u mirovinu i desetke tisuća onih koji su namjeravali još raditi, pa je postignut suprotan učinak. Mirovinski sustav na taj način postaje još veći problem.
Trenutno je aktualana priča o pokretanju novog investicijskog ciklusa koji se prikazuje kao čarobni štapić koji će zemlju izvući iz krize. Iz naftalina se izvlače neki stari projekti ili se neki uobičajeni radovi prikazuju kao početak novog doba. Pri tome se zaboravlja reći to da iscrpljena hrvatska država nema sredstava za investicije, a strani nas investitori zbog korumpirane i neučinkovite državne uprave zaobilaze u širokom luku. Uz to, projekti koji se nude svode se na kapitalna ulaganja koja, kada bi se i ostvarila, ne bi bitno utjecala na smanjenje nezaposlenosti.
Tvrdoglavi problemi
S obzirom na to da su problemi tvrdoglavi i ne obaziru se na programe i mjere, posiže se i za drugim sredstvima. U zadnje vrijeme dosta se govori o osobnom bankrotu kao o mjeri koja će riješiti ne zna se što. Istina je da ta institucija postoji u razvijenim zemljama no ona je usmjerena isključivo na posljedice a ne uzroke. Ne vjerujemo da će nekog hrvatskog radnika s prosječnom plaćom, opterećenog kreditima i s mogućnošću da ostane bez posla utješiti pomisao da može pribjeći osobnom bankrotu. S osobnim bankrotom i bez njega njegova primanja jedva da pokrivaju osnovne potrebe. Njegovo sadašnje stanje se ne razlikuje mnogo od stanja osobnog bankrota. Dakle, ponovno je riječ o opsjeni koja ne rješava ni jedan stvarni problem, bar ne stvarni problem prosječnog hrvatskog radnika.
Tu nije kraj domišljatosti onih koji su zaduženi da vode hrvatski gospodarski brod. Pod pritiskom nezaustavljivog rasta nezaposlenosti, čula se misao da treba ozbiljno analizirati broj nezaposlenih na zavodu za zapošljavanje. Pošlo se vjerojatno od pretpostavke da mnogi od onih koji obijaju pragove burze, rade to iz obijesti.
Krajnje je dakle vrijeme da se prestane sa opsjenama i da se priđe stvarnom rješavanju problema. Stvarnost je tvrdoglava i protiv nje se ne može boriti trikovima i blefom. Prije ili kasnije, račun za takvo ponašanje dolazi na naplatu. Oni koji žive od svog rada taj račun već plaćaju.
