Sve dublje u tunelu, sve dalje od svjetla

Pomalo rezignirano, guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski konstatirao je da se u Hrvatskoj ništa ne mijenja. S obzirom na to da se na financijskom  tržištu i dalje mogu dobiti krediti, doduše pod sve nepovoljnijim uvjetima, do daljeg se odustaje od prijeko potrebnih reformi koje bi hrvatsko gospodarstvo mogle postaviti na zdrave noge. To što ukupno zaduženje Hrvatske, s najnovijom prodajom obveznica od milijarde i pol  dolara, prelazi iznos ukupnog godišnjeg bruto društvenog proizvoda kao da nikoga ne uznemiruje. Što više, ministra Šuker se tim novim zaduženjem hvali kao da je nekakav veliki uspjeh.

 No, konstatacija da se na hrvatskoj gospodarskoj sceni ništa ne mijenja, nije sasvim točna. Mijenja se, i to na gore. S jedne strane, broj zaposlenika u ogromnom državnom aparatu i dalje ostaje isti. Što više, svako malo se čuje da neko ministarstvo pokušava zaposliti nove činovnike a  u jedinicama lokalne samouprave savjetnici i kojekakvi drugi dobro plaćeni prijatelji i rođaci bujaju kao gljive pored kiše. S druge strane, u  dijelu gospodarstva koje jedino stvara novu vrijednost, stvari idu za zla na gore. Industrijska proizvodnja je u kontinuiranom padu od 10 posto a to smanjenje prati odgovarajuće smanjenje broja zaposlenika u tim djelatnostima.

 Dakle, s jedne strane broj onih izdržavanih raste ili u najboljem slučaju ostaje isti, dok se broj onih koji ih izdržavaju kontinuirano smanjuje. Govori se o daljim teškoćama na tom planu. Te crne prognoze su sasvim utemeljene. Sve je jasnije da se brodogradilištima spremaju crni dani. Pri tome ne treba zaboraviti da brodogradilišta nisu rupe bez dna, već najvažnija hrvatska izvozna grana u kojoj je zaposleno, zajedno sa kooperantima, nekoliko desetaka tisuća ljudi.

 Trend je negativan i ako se on ne zaustavi, bankrot države je izvjestan. Za sada, ne nazire se svjetlo na kraju tunela. Oni koji su odgovorni ponašaju se onako, ide dok ide.

 Što kada više neće ići?