Sveto ime RADNIK – Kamenčić u cipeli političkih stranaka

Sveto ime RADNIK – Kamenčić u cipeli političkih stranaka

Otkako se Hrvatska, 1990. godine, opredijelila za napuštanje “omraženoga socijalizma” i prigrlila ruže “slobodnoga svijeta“, tj. kapitalizma, započelo je, žurno i ostrašćeno, odbacivanje, poput stare krpe, svega što miriše na političko ime i prezime radnika i radničke klase. Sve je gaženo i zgaženo u prah i pepeo, u tamjan. Ni u povijest nije smjelo, kao da nije ni postojalo. Toliko se u medijima i u političkoj zbilji pljuvalo po razdoblju prethodnih 35 godina, kao da smo bili okupirani od neke strane sile, gore od Osmanlija i drugih stoljetnih zavojevača.

Radnicima je oduzeto sve: ime, tvornice, čast i vlast, a obećano im je tzv. slobodno tržište, koje će ih, bez iznimke, preobratiti u kapitaliste, u raj na zemlji. Na tome putu uzleta i sreće, nova im je vlast obećala da će od male Hrvatske stvoriti „novu Švicarsku”. A da bi u tomu uspjela, morala im je oduzeti sredstva za proizvodnju i dati ih u ruke novopečenim skorojevićima, tj. nepismenim kapitalistima, sposobnim da pokradu ono što je stvoreno u “doba mraka i diktature“. Radnike su potjerali na cestu, na “slobodno tržište”, neka se snalaze kako znaju i umiju.

I tako smo danas tu gdje jesmo: slobodni i nezavisni, sami svoje gazde, željni posla, kruha i nade. Bruxelles nije novi Beč, Budimpešta i Beograd. On nas usrećuje, ne pljačka, ne kvari, samo podučava i dijeli packe. On je novi, demokratski razrednik koji odmjerava što će se, kako i gdje sijati, pod kojim će se uvjetima plodovi našega rada moći prodavati, na kojoj i čijoj tržnici i u kojoj valuti. On nas je stavio pod svoju nebesku kapu, odredio koordinate sveukupnoga ekonomskog, društvenog i političkog djelovanja, tako da nemamo više brige što su nam nacionalni interesi, tko ih čuva i brani od gladnih ptica. Sve je pod kontrolom. Mi samo trebamo biti disciplinirani i slušati što nam aga kaže. Milina jedna! Da se čovjek topi od slobode o kojoj je pjevao Ivan Gundulić. On je, eto, znao još prije 600 godina kakva nam sloboda treba i kakvu zaslužujemo.

Gospodo političari, čiji su hrvatski radnici?

Sve relevantne hrvatske političke stranke, u svojim programima, u svojim političkim djelovanjima, spominju termin “građani” i sve što obećavaju i što čine, rade to (tobože) u njihovo ime. Pod tim terminom obuhvaćeni su, osim građana u klasičnom smislu, i radnici i seljaci. Valjda je to tako, odnosno tako bi moralo biti. Gledajući generalno, to bi moglo biti prihvatljivo pod uvjetom da se u praktičnoj raščlambi toga pojma progovori, jasno i glasno, što će dotična politička stranka poduzeti po pitanju radnika, njihovih životnih interesa i problema. Ako ste, gospodo političari, izbacili iz praktične uporabe termin “radnička klasa“, odričući tako radnicima pravo političkog subjektiviteta i klasnoga identiteta, niste time i uništili biološku supstancu radnika i njihovih obitelji. Jer da njih nije, ni od vas, vaših stranaka i vašega kočoperenja ne bi bilo ništa. Samo zrak i mrak.

Hrvatski se političari sjete radnika samo uoči i za vrijeme izbora. Prose njihov glas, rado bi ih vidjeli oko svoje političke stranke, na svome predizbornom zboru i, ponajprije, s pisaljkom koja zaokružuje njihovo ime. Treba im, dakle, radnička ruka da im osigura politički legalitet i legitimitet. A kada izbori prođu i stranka se dočepa vlasti, pustit će radnike niz vodu. Do sljedećih izbora.

Pogledajmo višedecenijsku praksu vodećih političkih stranaka u razvijenim europskim demokracijama, kada je u pitanju njihov odnos prema radnicima i sindikatima. Te su veze transparentne, ne skrivaju se od javnosti, zna se što tko, kakvu politiku zastupa: od plaća radnika i službenika pa do radnih odnosa, prava poslodavaca i zaposlenika, kolektivnih ugovora, itd. Čak su u nekim zemljama i sindikalne škole neposredno povezane uz neku političku stranku, pa tko voli, nek izvoli! Odnos rada i kapitala ne započinje i ne staje samo na načelnim pitanjima, nego se razrađuje po konkretnim segmentima, i to što je zajednički dogovoreno, ugrađuje se u kolektivni ugovor, koji ima snagu zakona.

Stranko moja, strančice, kakvo ti je lice?

Kod nas u Hrvatskoj, već dvadesetak godina, niti jedna politička stranka nije organizirala javni okrugli stol, savjetovanje, javnu debatu na temu aktualnog ekonomskog, političkog i ukupnog društvenog položaja radnika (i, ne daj Bože, radničke klase). To znači da su radnike definitivno pospremili u škrinju „građana”, pa neka se tamo preznojavaju, urlaju i pjevaju “za kog sam se, Mare, udala?”. Ili: “I što smo bliže zori, noć postaje duža”!

Evo kako, ukratko, izgledaju politički profili relevantnih političkih stranaka u Hrvatskoj:

• Socijaldemokratska partija Hrvatske: stranka bez političkog identiteta. Kakva je to lijeva politička opcija, kojoj su radnici i njihovi sindikati kamenčić u cipeli njihovoga javnoga djelovanja? Kakva je to lijeva politička stranka, čiji se trenutni lider javno hvali da je on “konzervativni liberal”!? Pa neka ide liberalima! Što radi među socijaldemokratima?

• Hrvatska demokratska zajednica: Stranka koja je već promukla od demagoškog domoljublja, a tragovi joj se guše u sanaderovštini, korupciji, pljačkaškoj privatizaciji, bogaćenju “našijenaca”, kumova i kumica.

• Hrvatska narodna stranka: Otkada je nestalo Savke i uspomena, tone i ona u uspomenu, možda i konačnu. Zagovornica krupnoga kapitala i neoliberalizma, koji je već većim dijelom krepao u svijetu. Razmnožava se i dijeli poput ameba, kao i koalicijski joj subrat SDP.

• Hrvatski laburisti – stranka rada: “Mlogo hteo, mlogo započeo, čas umrli njega je pomeo”. Idu, teturaju, ne znaju kamo, ni kuda. Da su se odmah, na početku, primili radnika, radničke klase i sindikata, vjerujemo da bi postali respektabilna politička stranka.

• ORAH: „Zelena ljevica“ u pupanju. Samo da je sunce ne sprži još u odrastanju.

• (Pre)ostale političke strančice: To su bosonogi vinciliri. Grožđe im se čini na dohvat ruke, ali nikako da ga sustignu, a kamoli uberu. Svaki izbori protječu im uz film „Sunce se ponovo rađa“.