Baš na 1. april predstavnici sindikata javnih i državnih službi trebali su održati novi krug sastanaka s predstavnicima Vlade vezano uz izvršenje obveze povećanja prava radnika javnog sektora. Ništa od toga. Iz obavijesti Ministarstva rada i mirovinskog sustava, koju su zaprimili sindikati navodno proizlazi da će se pregovori između sindikata državnih i javnih službi održati 1. travnja, ali 2017. godine. Rečeno je i da je Vladin pregovarač Božo Petrov na službenom putu, očito njemu važnijem. Je li i ovo prvoaprilska šala, nesporazum, ili se iz Vlade šalje jasna poruka da tih 1,8 milijardi kuna za povećanje osnovice nije predviđeno u proračunu za 2016. ni 2017. godinu. Svega pomalo.
Uvidjet ćemo da radnici ni ovoj vlasti nisu prioritet, a to su sindikalni čelnici mogli zaključiti prvog trena, čim je Božo Petrov predstavljen kao vodeći pregovarač ispred Vlade, s obzirom na to da je MOST prije i nakon izbora izričito zahtijevao znatne racionalizacije u javnom sektoru. S druge strane, ni Petrov nije prošao najbolje jer se mora uhvatiti u koštac sa sindikatima, što ne voli nitko od vladajućih. Mudro je odigrao Orešković i HDZ, predavši ovo prevruće i zapaljivo štivo svojim, nazovimo ih, suparnicima, neka se međusobno glođu.
9-satno radno vrijeme
Ovaj prvi april je bio okrutan prema radnicima. Tih dana procurila je u javnost ideja da se uobičajeni radni dan sa 8 produži na 9 sati sa stankom od 1 sat, a koja se, naravno, više ne bi plaćala ni uračunavala u radno vrijeme. S obzirom na to da su u našoj radnoj kulturi, posebice proizvodnoj, i dalje usađene navike 8-satnog rada i smjenskog rada, da nemamo uobičajenu siestu kao Španjolci i Talijani, da naš radnik nema za dobar ručak u restoranu već jede sendvič s parizerom, da mnogi radnici ne mogu ostvariti ni stanku od 30 minuta, sve bi to u praksi jednostavno značilo produljenje radnog vremena sa 8 na 9 sati. Naime, ako bi se zaista ostvarivao prekid od jednog sata, zaustavljali strojevi i zatvarali dućani, to vjerojatno ne bi odgovaralo ni poslodavcima. Koliko je ovo proizvoljno, najbolje upućuje 270.000 nezaposlenih i tisuće koje napuštaju rodnu grudu u potrazi za poslom. Ipak, nekima nije loša ideja još malo iscijediti one koji imaju posao, da bi se i dalje moglo otpuštati, stvarati još nezaposlenih, potencirati neizvjesnost i tako dalje rušiti cijenu rada.
Upitan o ovome, i Tomislav Karamarko odgovara da koliko on zna, trend je skraćenje, a ne produženje radnog vremena. U obranu radnika sada se svakodnevno javlja Mirando Mrsić, bivši ministar rada. Njemu je to kategorički neprihvatljivo, glasno staje na branik našeg radnika, a zaboravio je u nekoliko mjeseci da su SDP i njegovo ministarstvo u prošlom mandatu snažno udarili po radnicima posljednjim izmjenama Zakona o radu te fleksibilizirali radno vrijeme preko svih granica upravo na teret radnika, pod paskom produktivnosti i izmišljenog pojma fleksisigurnosti. Ispada da se u kapitalizmu o radnicima vodi računa samo kada je netko u oporbi. Ako je sve ovo bila produžena prvoaprilska šala, to je izvan svih okvira, no moguće je da se radi o testiranju stava javnosti. Jadno, ali i opasno.
Liječnici s dva posla i dopunsko zdravstveno osiguranje
Dva dana prije prvog aprila dolazi vijest o poskupljenju dopunskog zdravstvenog osiguranja sa 70 na 89 kuna. Ovdje se lome sva koplja. Puno je, previše, neprihvatljivo, udar na građane, peticije, referendumi. Istina, nije ugodno niti jedno povećanje, no treba objektivizirati stvari. Kao prvo, radi se o dopunskom zdravstvenom osiguranju, dakle, ne o obveznom. Postoji izbor – hoće li ga netko uzeti ili ne. Očekuje li takve troškove liječenja da mu se dopunsko zdravstveno osiguranje isplati bilo ono i 19 kuna skuplje?
Daleko veću težinu ima cijena obveznog zdravstvenog osiguranja, a ono iznosi čak 15% na bruto plaće radnika, odnosno stotine kuna mjesečno. Kuda taj novac ide?
A ideja o liječnicima s dva posla, koji će razmišljati o popodnevnom radu kod privatnika, ili spavati od umora dok rade drugu šihtu u javnom sektoru? Pišemo i o tome u ovom broju jer samo nekoliko dana prije prvog aprila u javnu raspravu je izgleda upućen i novi pravilnik o dopunskom radu zdravstvenih radnika, prema kojem bi mogućnost obavljanja poslova kod privatnog poslodavca mogli imati svi liječnici i drugi zdravstveni radnici zaposleni u zdravstvenoj ustanovi, uz odobrenje ravnatelja. Navodi se da je to zato kako bi oni mogli ostvariti dodatni prihod, odnosno kao mjera kojom bi se pokušalo zadržati liječnike da ostanu raditi u Hrvatskoj. Dakle, plaćat ćemo vas i dalje premalo, a ako niste zadovoljni, idite raditi još 8 sati kod drugoga. Smije li se liječnike na takav tempo uopće tjerati kao radnike? Kako će to utjecati na kvalitetu njihovog rada? Hoće li liječnici na kraju ordinirati u privatnim praksama kupljenim za naš novac? Hoće li nam zdravstvo završiti sustavno uništeno s ciljem da ga privatiziraju inozemne i domaće elite, sve kako bi današnjem društvu preotele ono za što se zna da je djelatnost budućnosti? Školujemo li mi zadnjih godina besplatno vrhunske kadrove da potom odlaze pružiti svoje znanje u druge zemlje?
To su pitanja, ne prvoaprilska, i ne samo razlika između 70 ili 89 kuna.
