Predviđa se da će u svibnju 350.000 ljudi biti bez posla. Hrvatska se tako polako, ali sigurno približava rekordnoj nezaposlenosti od 413 tisuća nezaposlenih zabilježenoj 2002. u drugoj godini Račanove vlade. U dvije godine tadašnje koalicijske Vlade bez posla je ostalo 73 tisuće osoba, a onda je u drugoj polovici mandata trend preokrenut, da bi na kraju bilo evidentirano tristodeset tisuća nezaposlenih.
Mora se priznati da i sadašnja vlada pokušavaju različitim mjerama potaći zapošljavanje, te tako predlaže nekoliko mjera:
– Da poslodavci budu dvije godine oslobođeni plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje ukoliko zapošljavaju mlade bez radnog iskustva ili dugotrajno nezaposlene s burze.
– Predviđaju vaučere za sezonsko zapošljavanje u poljoprivredi. Za sezonske radnike uvode se posebne knjižice u koje će se lijepiti kuponi koje će poslodavci kupovati od države.
– I treća mjera koja će sigurno rezultirati žestokim kritikama. Riječ o tzv. stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa, ali i bez plaće. To znači da bi poslodavac za takvu osobu plaćao samo mirovinsko osiguranje, a država bi osigurala za to vrijeme i 1.600 kuna novčane naknade. Stručno osposobljavanje za osobe s visokom stručnom spremom trajalo bi jednu, a za obrtnička zanimanja dvije godine. Oni bi faktički cijelo to vrijeme radili bez plaće što će poslodavci sigurno prihvatiti jer crkavicu od 1.600 kuna ionako plaća država, a nitko ih ne obvezuje da nakon proteka roka od jedne odnosno dvije godine takvoj osobi ponude rad na neodređeno vrijeme.
Ukoliko se prijedlog prihvati poslodavcima se otvara mogućnost da iz godine u godinu dobivaju radnike koje neće morati plaćati dakle, legalizirao bi se rad bez plaće koji kad su u pitanju poslodavci može trajati unedogled. Osim toga zašto bi oni koji se prvi put zapošljavaju ili dolaze s burze godinu odnosno dvije bili primorani raditi besplatno.
Hoće li predložene mjere dovesti do povećanog zapošljavanja? Teško.
Uostalom kad je bivša Račanova koalicijska vlada uspjela preokrenuti trend to je bilo zbog snažnog investicijskog ciklusa, prvenstveno vezanog uz cestogradnju. U slučaju Sanaderove vlade riječ je bilo o masovnom zapošljavanju u državnim službama i javnim poduzećima.
Ova će Vlada morati početi s masovnim otpuštanjima baš u državnom odnosno javnom sektora pa nije isključeno da broj nezaposlenih preraste gore navedenu cifru, jer novi investicijski ciklus baš kao ni jeftini kapital potreban za njegovo pokretanje nije na vidiku.
Gdje je nestala solidarnost?
Hrvatska država nekada je bilo društvo kada se itekako znalo za pojmove silidarnosti. Naravno, solidarnost se nemože propisati zakonom. Živimo u vremenu u kojem uzajamna solidarnost dva čovjeka koji rade jedan za drugoga – nestaje, jer smo sve pretvorili u borbu za goli opstanak. Svi koji rade, postali su jedni drugima konkurenti. Samo na spomen viška radne snage svaki se pita da li je on u tom višku. Solidarnost nestaje u društvu kao cjelini, jer strah nadjačava ljudsku solidarnost. U takvoj atmosferi teško je očekivati društvenu solidarnost, primjerice financijskog sektora. Sprega bankara, multinacionalnih kompanija, menadžera, burzovnih mešetara i korumpiranih političara, za to, ne stvara plodno tlo. Poziv na društvenu solidarnost uvijek je dobrodošao, opravdan je i nužan – međutim solidarnosti i dalje nema.
Razloga za prosvjede ima…
Razloga za prosvjede ima, ali ako na njih pozivaju ljudi koji nisu rekli ni riječi kad im je susjede odvodilo prema burzi rada kud češ većega apsurda. I zato na takove prosvjede i dođe tek nekoliko stotina ljudi umjesto očekivanih tisuća. Umjesto da se pridruže svi nezadovoljni radnici, prema organizatoru, većina ih se skriva iza pozornice ili po okolnim kafićima. Koliko god se ljudi okupilo, ostaje činjenica da nema više zajedništva, solidarnosti, već svi rade jedni protiv drugih.
Nije solidarnost umrla jučer, nego devedesetih godina kada su ničice pale mnoge tvrtke, a zbog kojih današnji organizatori nisu ni trepnuli, nastali su kao dio sustava i bili čvrsti saveznik te iste politike kojoj je bilo važnije pitanje nacije od prava radnika. Kada su se gasile tvrtke koje su zapošljavale tisuće radnika nikoga od današnjih kvazisindikalaca nije bilo briga. Jer stvarao se sustav a ne pojedinačni slučajevi, kojega nisu stvarali pojedini tajkuni ala Kutle, već tadašnja vlast sve pod geslom nacija prvo a sve ostalo ako dođe. Padale su ničice, tvrtka za tvrtkom, ostajale bez radnika, devastirane i opljačkane u pokušaju realizacije dvjesto privilegiranih i bogatih u Hrvatskoj. A one tvrtke koje su ostale izvan domašaja takove tajkunizacije devastirane su benevolentnošću države sa tužnom spoznajom da je ona ipak najgori vlasnik. Dakle razloga za prosvjede ima, samo je pitanje povoda i organizatora sa vjerodostojnošću.
