Stoljeća borbe za prava
Ne staju stoljeća borbe za naša prava, koja upravo obilježavamo kroz Međunarodni praznik rada. Razvojem industrije i enormnim povećanjem potrebe za radom raniji kapitalizam je obilježen bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske plaće, cjelodnevno radno vrijeme, nedostatak odmora, sigurnosti i standarda iscrpljivali su ljude do iznemoglosti. Ne samo odrasle već i djecu. Trošilo ih se bez milosti, a potom odbacilo u smeće, da umru u bijedi. Tako je izgledalo 19. stoljeće.
Stoga su radnici u zemljama razvijenijeg kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo 80 tisuća radnika tražeći simbolizirane 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. U sukobu s policijom koja je grubo intervenirala na ponovnom prosvjedu dva dana kasnije došlo je do pucnjave, eksplozije bombe i paljbe na radnike. Od prosvjeda je nastao masakr. Policija je brojila nekoliko ranjenih i poginulih, a radnika je izbrisano dvije stotine s još nekoliko stotina ranjenih. Mnogo je prosvjednika uhićeno. Odjek vjerojatno ne bi bio toliki da vođe štrajka nisu izvedeni su pred sud. U sudskom procesu petero organizatora prosvjeda, među kojima i glavni tipograf Albert Parsons, osuđeno je na smrt.
Država, vlast i kapitalizam ponovno su jasno pokazali svoje lice prema onima koji ih nose. Posljednje riječi koje je August Spies, tog 11. studenoga 1887. godine, rekao ispred vješala obistinile su se: „Doći će vrijeme kada će naša tišina u grobu biti glasnija od našega glasa“. Došlo je strelovito. Već idućih godina diljem svijeta slijede masovne prvosvibanjske demonstracije i počinje se tako obilježavati Međunarodni praznik rada. U njima idućem stoljeću, a nama prošlom, radnici i sindikati u većini razvijenih zemalja izborili su se za sve današnje standarde. Ovi značajni uspjesi uvelike su smirili socijalne tenzije, no borba nije završena.
Nazadovanje
Nejednakosti su i dalje prisutne. Pokušava ih se povećati, lokalno i globalno. Veliki dio svijeta još je uvijek u 19. stoljeću. Tamo gdje su bili prosvjednici iz 1886. Bumerang niske razine prava leti iz Azije, Afrike pa i Amerike natrag prema Europi. Vuče nas dva stoljeća unatrag.
Nezamislivo, imamo strelovit napredak svijeta, a naša prava ipak bi mogla nazadovati. Našoj generaciji najavljuju da će živjeti lošije od svojih roditelja. Istina, imamo mobitele u rukama, televizori su nam veliki i ravni, automobili brži i udobniji. No, sve to šarenilo samo zamagljuje situaciju. Jer tehnologija napreduje i bogatstva rastu, sve brže od onog što imamo. U proporciji s onime što postoji danas i što je postojalo prije nekoliko desetljeća, danas posjedujemo manje nego tada. Ostatak je pripao toj elitnoj nekolicini koja ima sve više i više.
Plaće nisu pratile rast koji se u svijetu dogodio posljednja tri desetljeća. One rastu, ali sporije no što bi trebale. A mirovine? Jednako. Torta je sve veća, a nama se uporno ostavlja isto. Radnicima tanka kriška, a umirovljenicima mrvice.
Referendumom zadržimo mirovine
I što dalje? Hoćemo li umirovljenicima uskratiti njihove mrvice još par godina duže? Prije dva desetljeća ista ova država, ista ova vlast, provela je deindustrijalizaciju ove zemlje, pa je naše roditelje doslovce tjerala u mirovinu s 50 godina. Deset godina kraće su uplaćivani doprinosi, a deset godina duže korištene mirovine. Sad bi nas natjerali u drugu krajnost. Iako mi podnosimo teret svih sadašnjih mirovina kaznilo bi nas se umirovljenjem sa 67 godina. Zar ćemo zaista živjeti 17 godina duže nego naši roditelji? Tko će to izdržati? Radnici? Poslodavci? Tvornice će postati starački domovi.
Pravo na umirovljenje je naše radno pravo. Pravo koje je bezobrazno ugroženo. Borba za prava radnika dakle ne prestaje. Ona se nastavlja danas i ovdje. I ovoga 1. svibnja.
Od 27. travnja počinje dvotjedno prikupljanje potpisa za referendum kojim se jedino može zaustaviti nepravedna mirovinska reforma. Jedino tako možemo natjerati vlast da čuje svoje građane.
Sretan vam Praznik rada! Ali zaista, nemojte ga obilježiti samo dužim snom i dobrim roštiljem. Sudjelujte barem malo, volontirajte koji sat, dajte svoj potpis, potaknite svoje kolege i članove obitelji!
Generacije prije nas su ginule za ono što danas imamo. Našoj djeci dugujemo barem da to ne izgubimo.
