Kako kraće i slikovitije opisati posljednjih mjesec dana? Nasred ekrana mog računala stoji mapa „Korona“, a potom, pored nje, morao sam otvoriti još jedu mapu „Potres“. Eto, takav nam je bio posljednji mjesec.
Potres sigurno nismo mogli spriječiti, a bez obzira na to što kažu, nismo baš puno mogli ni prevenirati štete. Koronavirus je pandemija, ne samo zdravstvena, ona svugdje remeti odnose, i ni jedna zemlja nije imuna.
Imati javno – sad i nije tako loše
Uspoređujući cijeli svijet, pa i Europu, priznajem, nema razloga za samoironiju. Ne možemo reći da tako loše stojimo. Zdravstvo se relativno dobro drži s epidemijom, imamo žrtve, no stojimo bolje od mnogih razvijenijih. Neke prednosti nosimo iz prošlog sustava, nešto smo nadogradili, a nasreću, nismo sve razgradili. S ovom zdravstvenom nemani velikih brojki lakše se nositi u maloj zemlji s razmjerno velikim državnim aparatom. Prednost javnih službi, posebice zdravstva, sada je očita. Jučerašnji nedostaci danas su prednosti. U znatno bogatijim zemljama, koje te službe temelje na što većem udjelu privatnog i profita, građani sada padaju kao muhe. Mnogi doslovce, nažalost, nemaju bolji tretman pa umiru a da nisu ni došli do prave liječničke skrbi.
Mudro je i to što su na prvu liniju naše obrane stavljene osobe koje prije svega obavljaju svoj posao, a ne političke dužnosti. Mislim da obrnuto jednostavno ne bismo mogli podnijeti. Mudro je to i ako stvari krenu po zlu.
Čiji život vrijedi više?
U javnost je procurio nemili naputak u nekim švedskim bolnicama, prema kojem u slučaju da ponestane respiratora i drugih medicinskih resursa, grubo i jasno stoji kako se nužna intenzivna skrb neće pružati starijima od 80 godina, odnosno da će se rasteretiti i s onima iznad 70 godina. Mnogi to osuđuju. No, što učiniti dogodi li se takva kriza? Treba li svaki liječnik sam odlučivati? Hoće li biti važno nečije bogatstvo ili polica osiguranja? Nacionalnost, rasa, porijeklo ili politička pripadnost? Spol? Zanimanje? Hoće li biti važno srodstvo, poznanstvo, ili jednostavno tko je prvi došao i zauzeo krevet? Tko će prosuđivati vrijednost ljudskog života? Možda je zaista jedini kriterij vrijeme koje smo uspjeli iskoristiti na ovom prelijepom svijetu. Vrijeme je jedino dobro, koje je barem donekle pravedno raspoređeno među svim ljudima. To je jedini resurs koji elite još nisu uspjele prisvojiti. Barem zasad, ne možemo biti sigurni i zauvijek, jer u vremenu ništa nije zauvijek, osim njega samog.
Da sve drugo odavno ne vrijedi jednako, pa ni ljudski život, pokazuje i ova kriza. Fokus na žrtve koronavirusa toliki je da se čini kako njihov život vrijedi više od nekog drugog, također izgubljenog. Koliko je u međuvremenu bilo smrti od infarkta, karcinoma, teške bolesti, prometnih nesreća. O globalnom fokusu bogatih zemalja na vlastite probleme najbolje pokazuje podatak da u svijetu dnevno od gladi umire 20.000 ljudi, od čega 8.000 osnovnoškolaca. Dnevno. Toliko ih je umrlo jučer, toliko ih umire danas, toliko će ih umrijeti sutra. Na kojoj je naslovnici posljednji put bio taj podatak? Što se poduzima u tom pogledu? Kako se s tim virusom borimo? Dan po dan, on u jednoj godini uzme 7,500.000 ljudi! Pola od njih su djeca! Koronavirus je za njega zaista obična viroza.
Spriječiti razvoj lošeg
Naišao sam na jedan citat Karla Marxa, ili, pak, Alberta Einsteina, kako navode drugi: „Svijet neće upropastiti oni koji rade zlo, nego oni koji ga nastoje unaprijediti i oni koji ne rade ništa“. Onima koji žele „unaprijediti zlo“, sada je sigurno prilika, ali i onima koji „ne rade ništa“.
Svjetska zdravstvena kriza prelijeva se na gospodarske i društvene odnose, a neki ju uspoređuju s ratnim stanjem. Stabilnost je ravna i dosadna. Ekstraprofiti ostvaruju se u vrijeme i nakon kriza. Sada se redefiniraju odnosi, postavljaju novi temelji, ruše nepoželjne barijere i standardi, mogu se ograničiti građanska prava, društvene slobode, ruši se sigurnost radnih prava. Iako to nije vidljivo iz naše mravlje perspektive, sada je prilika za globalno profiterstvo u ratu u kojem nije ispaljen niti jedan metak. Dovoljno je kihnuti.
Zlonamjerni sada vide priliku da ponovno ukrote globalno stado, koje je postalo neposlušno. Sada mu se može usijati novu dozu straha, da klija i godinama raste u njegovu umu. Sada stado treba vratiti u tor, staviti mu masku na usta, natjerati ga da šuti.
Na pritisak sindikata, Vlada odustala od izmjene Zakona o radu
Ne želeći nikoga negativno etiketirati, podsjećam kako smo samo prije tri tjedna saznali da je naša Vlada imala u pripremi privremene izmjene Zakona o radu, kojima bi, uz fleksibilizaciju i ubrzavanje rokova procedura, bilo izbačeno sudjelovanje radnika u odlučivanju, ali bi i poslodavcima bila omogućena jednostrana neprimjena odredaba kolektivnih ugovora te smanjenje individualno ugovorenih prava, uključujući i plaće. Sindikalne središnjice odmah su reagirale, ne samo prema Vladi, nego i prema europskim i svjetskim udruženjima, pa Vlada odustaje, moguće čak više jer je pritisnuta iz europskih institucija, te poziva na rad Gospodarsko-socijalnog vijeća. Sve se nekako zagladilo, no ostaje gorak okus da su u pripreme, pa makar i teoretske, izgleda, bili uključeni poslodavci, ali ne i sindikati, jer se, navodno, obrazlaže kako se radilo o smanjenju prava radnika. U takvoj situaciji upravo su sindikati trebali biti uključeni.
Poslodavci mogu zadržati višak?
Nije lako onima koji donose zahtjevne odluke i imaju velik teret odgovornosti. Stoga ne treba biti generalno kritičan prema mjerama Vlade za pomoć gospodarstvu, no to ne znači da ih ne treba pokušati poboljšati.
Fokus mjera stavljen je na privatni sektor, a s druge strane, javni sektor financira se iz proračuna, što, pak, u nezgodnu situaciju stavlja određena državna poduzeća koja su načelno izuzeta od mjera, a pogođena su krizom. Intervencija države treba biti što jednostavnija te ona treba već i nazivom biti usmjerena na zaštitu građana i radnika. Važno je uputiti poslodavce na dijalog s radnicima prije donošenja mjera, jer će lakše biti prihvaćene ako su obje strane prihvatile svoj dio doprinosa.
Sada se vidi i licemjernost mnogih gorućih zastupnika liberalnih odnosa, ne samo kod nas, već i u svijetu. Do jučer su se zaklinjali u slobodno tržište, deregulaciju, isticali nužnost daljnje privatizacije javnog sektora. Danas, pak, pozivaju na intervencije, pomoć od vlada, kritiziraju da im nije dosta, ili poručuju kako ih neizvjesnost ubija. Prema svojoj definiciji, poduzetnik poduzima određen pothvat, ulaže imovinu (trebao bi vlastitu, a ne tuđu) te iz toga očekuje ostvariti dobit, ali i snosi rizik da sve izgubi. Sada ponovno jasno možemo vidjeti kako svijet funkcionira. Profit iz poduzetničkih pothvata je privatiziran, ali njihov rizik je socijaliziran i trude se da tako ostane.
Pomoć poduzetnicima treba biti što jasnije uvjetovana, kroz obvezu zadržavanja radnih mjesta i razine prava radnika, ali i odricanja kasnijih dobiti. Taj posljednji dio ne vidimo. Još je poraznije što ispada da će poslodavci koji isplaćuju minimalnu plaću moći zadržati višak pomoći, ako je pomoć veća od plaće koju isplaćuju. To nije samo ludost, to je čista površnost onih koji dijele naš novac. Kad ovo prođe, a hoće, neće iznenaditi da će biti i onih koji su otkazali dijelu radnika, smanjili im prava na minimalac, čak i primili pomoć države, zadržali višak, a na kraju ove ili idućih godina, opet iskazali dobit. Neki jednostavno ne znaju drugačije, računaju da profit moraju imati svake godine, pa i ovakav. Mnogi će plakati, ali rijetki će prodati svoj novi Mercedes.
E, tu treba reagirati, to se ne smije dopustiti, jer to je zaista primjer onog „unapređenja zla“. Tu mora biti što više onih koji će pokušati to spriječiti, ne samo sindikata, nego svih radnika i građana. Stoga i u akciji „ostani doma“, nemojmo ostati odvojeni svatko u svojem malom toru.
Sad je vrijeme kada se treba uspostaviti snažna društvena odgovornost. Ako netko zapošljava deset, stotinu ili tisuću radnika, pa stoga u našem društvu uživa povlašten status, koji uključuje osobni ugled i materijalna dobra, tada on/a treba imati i odgovornosti prema tom istom društvu. U protivnom ne trebamo ih, jer ne opravdavaju svoje postojanje. To je nešto što kao društvo i čovječanstvo napokon trebamo shvatiti. Nismo u prošloj krizi, a bojim se da nećemo ni sada.
