O MMF-u, rode, da ti pojem
MMF je posljednjih godina bio institucija u potrazi za svrhom daljnjega postojanja. Iskustva krize u jugoistočnoj Aziji s kraja 20. stoljeća bila su otrježnjavajuća za mnoge zemlje. Azija je kroz muku naučila da se privreda i građani ne smiju zaduživati u tuđim valutama. To je iskustvo stimuliralo takvu ekonomsku politiku, u kojoj je kontinuirani suficit platne bilance bio apsolutni imperativ, jer tamo gdje je suficit, MMF nije potreban.
Sada se MMF vraća na velika vrata, prije svega zahvaljujući zemljama centralne i istočne EUROPE, koje ništa nisu naučile iz krize jugoistočne Azije. MMF će, vjerojatno, biti dokapitaliziran, kako bi mogao kreditirati sve one koji budu tražili pomoć, a kojih je iz dana u dan sve veći broj. Prema tome, najava smrti MMF-a bila je preuranjena.
Hrvatska je suočena s dužničkom krizom, a ne s krizom tražnje. Iz ove krize Hrvatska ne može izaći trošenjem, već samo većom proizvodnjom i štednjom. Ako bi država davala novac direktno privredi, pred njen bi šalter stalo gotovo cjelokupno hrvatsko gospodarstvo. Skoro svi su zaduženi do guše, bilo da duguju bankama, proračunu ili dobavljačima. Sve što bi država dala privredi, uzele bi banke na ime već postojećih dugova, baš kao što to i sada čine. Mjere koje Vlada provodi su uludo bacanje novca i u biti su pomoć bankama da nastave s naplaćivanjem kamata koje su među najvišima u Europi. Bolje je rješenje prisiliti banke da uđu u konsolidaciju dugova građana i privrede. Teret sanacije tako bi se podijelio između banaka, dužnika i države. Što se prije uđe u taj proces, kriza će kraće trajati. Bez toga će i banke i privreda vršiti pritisak da svoje gubitke i promašaje prenesu na državu. U ovom trenutku to im polazi za rukom.
Je li nam sada važnija stabilnost ili razvoj?
Ovo je pitanje mnogih polemika, jer su nam potrebna oba ova elementa. Međutim, u situaciji kada se naša zemlja nalazi u dužničkoj krizi i kada ju je zahvatio globalni val recesije, odgovor na postavljeno pitanje, u stvari, je iznuđen: treba nam stabilnost, jer bez nje nije moguće ostvariti niti razvoj. Naime, Hrvatska, vjerojatno, više nema dovoljno novca za kapitalna ulaganja (energetika, infrastruktura).
Ne poznam ekonomske kadrove hrvatske Vlade i ne znam gotovo ništa o njihovim stručnim referencama, ali sam primijetio da nisu uočili ekonomsku krizu ni kada su se o nju saplitali. Kolektivni rezultat Vladinih kadrova je stanje hrvatskog gospodarstva, a ono je katastrofalno. Svjetska kriza nije izazvala hrvatsku, već ju je samo iznijela na vidjelo.
Najodgovorniji kadrovi za dužničko ropstvo u koje tonemo sve dublje su oni koji su posljednjih osam godina kreirali ekonomsku politiku naše zemlje. A radnici? Oni nemaju rezervne domovine, ni računa u švicarskim bankama. Sa svojim bijednim plaćama, ili bez njih, već su navikli preživljavati držeći se parole »snađi se, druže.«
