Treba li uopće mijenjati Zakon o radu?

Zakon o radu je dobar zakon, on je dobar zakon od 1995. godine kada je u izvornom obliku donesen, i on je dobar zakon i danas. Kao i u svakom zakonu postoje određene stvari koje u njemu treba mijenjati, koje jednostavno treba dorađivati. Nije dobro razmišljati da ćemo samo promjenama zakona promijeniti stvarnost u kojoj živimo. Postoje neke stvari koje treba mijenjati u okviru kolektivnih radnih odnosa, možda razjasniti neka pitanja u pogledu kolektivnih ugovora, možda definirati neke stvari u pogledu sudjelovanja radnika u odlučivanju, možda na neki način djelovati u pogledu primjene samih individualnih prava, možda razmišljati o tome kako urediti reprezentativnost sindikata, ali tu se zapravo radi o jednom manjem broju pitanja, prvenstveno u dijelu koji se tiče kolektivnih radnih odnosa, i to ne pitanja koja će drastično promijeniti niti sadržaj Zakona o radu niti realnost u kojoj živimo jer zapravo na neki način treba regulirati odnose u gospodarstvu koji postoje kroz radne odnose.

Sporno jest pitanje produljene primjene kolektivnih ugovora, oko čega sindikalna i poslodavna strana imaju različite interese. Područje kolektivnog pregovaranja bit će materija jednog budućeg zakona o reprezentativnosti, u kojem će biti uređena sva pitanja vezana uz kolektivno pregovaranje.

Problem vječnih kolektivnih ugovora, odnosno produžena primjena pravnih pravila, umjesto u Zakonu o radu seli se u novi Zakon o reprezentativnosti sindikata i poslodavaca. Tim potezom sačuvala bi se vjerodostojnost premijera koji cijelo vrijeme tvrdi da neće mijenjati ZOR, spasio bi se obraz sindikatima koji se pozivaju na 700 tisuća referendumskih potpisa, ali i pokušalo uvjeriti rejting agencije da vlast ne bježi od reformi i bolnih poteza, posebno u javnom sektoru koji je premrežen kolektivnim ugovorima. Motiv da se ne ide na promjene ZOR-a, nego da se to riješi zaobilazno, jest možda želja Vlade da izbjegne rasprave o promjenama drugih elemenata Zakona o radu kao što su uvjeti otpuštanja, rad na određeno i slično, što im poslodavci stalno serviraju kao najveći problem.

No, u tome sigurno postoji i pravni problem. Ne može se jedan zakon stavljati izvan snage drugim a da se ipak ne promijeni onaj prvi ili barem da se ne kaže kako više ne vrijede ti i ti članci, što ipak znači da se posredno mijenja osnovni zakon.   

Na kraju treba konstatirati da je Zakon o radu u postupku usklađivanja s direktivama Europske unije postigao potpunu usklađenost i u tom smislu ga ne bi trebalo mijenjati.