Profit prije svega
Poznato je da je sektor trgovine bio među onim sektorima koje je, u postupku tranzicije, najprije zahvatio val privatizacije. Tadašnja društvena poduzeća pretvorena su najprije u državna, a onda, vrlo brzo, u privatna. Zbog velike propulzivnosti, ovaj je sektor naglo rastao i širio se, a najveći dio stranih ulaganja u Hrvatsku odnosio se upravo na sektor trgovine.
U vrijeme razvoja tržišta rada i velike nezaposlenosti, to je okarakterizirano kao dobro, jer je nadoknađen veliki broj radnih mjesta koji je u valu tranzicije izgubljen. Međutim, poslovna kultura, koja je zahtijevala od novopečenih vlasnika trgovačkih lanaca minimalno poštivanje Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine, a naročito u pogledu poštivanja propisanog radnog vremena i plaćanja prekovremenog rada, izostala je. Želja za što bržom zaradom i okretanjem uloženog novca je, kao plimni val, zahvatila sve vlasnike trgovina, te su oni, koristeći svoju moć i zlorabeći visoku stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj, sami krojili uvjete pod kojima su trgovci radili. A ti uvjeti su bili sve drugo osim poštivanja Zakona (uz rijetke iznimke), te su kupcima širom otvarali svoja vrata nedjeljom i do 21 sat navečer, ali trgovcima koji su ih uredno služili, u pravilu, nisu plaćali prekovremeni rad. Kako se radilo o privatnim poslodavcima, koji su na radnike vršili i druge pritiske (rad na određeno vrijeme, zabrana učlanjivanja u sindikate i dr.) razumljivo je da su radnici-trgovci radili i pod tim uvjetima u strahu zbog mogućeg gubitka radnog mjesta.
Slaba sindikalna organiziranost
Na drugoj strani, sindikalno organiziranje u novim trgovačkim lancima išlo je jako sporo ili, gotovo nikako, te su radnici-trgovci na svojem radnom mjestu bili gotovo bez ikakve zaštite.
Naravno, ne bi bilo dobro, kada bi se za takvo stanje prozivali samo vlasnici stranih trgovačkih lanaca, jer su i domaći vlasnici trgovačkih lanaca koji su ujedno danas i najbogatiji građani Hrvatske obilato koristili takvu situaciju, te su od radnika tražili da rade nedjeljom i blagdanom, ali to nisu plaćali, a sindikalno organiziranje su gotovo onemogućili.
Povrede postojećih prava pokušali spriječiti zakonom
Treba naglasiti da se zabranom rada nedjeljom, u suštini, pokušava riješiti neprimjena već postojećih propisa o radnom vremenu i tjednim odmorima. Naime, već je kroz Zakon o radu i kolektivne ugovore, radno vrijeme, tjedni odmor, prekovremeni rad i uvećanje plaće, određeno. No, u trgovini je osnovni problem što većina poslodavaca ne poštuje ova prava, pa se zabranom rada nedjeljom pokušao smanjiti manevarski prostor za povrede. Tamo gdje poslodavac poštuje 40 satni radni tjedan, tjedni odmor i plaća prekovremeni, rad nedjeljom najčešće nije ni bio problem. U ovakvim uvjetima, da se zaštite radnici u trgovini, krenulo se s inicijativom za uređenjem rada trgovina zakonom. Takvom pristupu priklonili su se mnogi, računajući da će se kroz inspekcijski nadzor rada trgovina nedjeljom i visokim kaznama »disciplinirati« velike da se ponašaju u skladu sa Zakonom, te da, konačno, trgovci neće raditi nedjeljom.
Trgovine zatvorene, ali se u njima radi!
Mjesec dana je prošlo od stupanja na snagu Zakona o trgovini, a ocjena je da je on ipak u većini donio pozitivne efekte. Napetosti izazvane zabranom rada nedjeljom polako se smiruju, a najavljeni masovni otkazi su izostali. Iako se vrijeme stupanja na snagu Zakona dogodilo upravo u vrijeme recesije, pa je i dodatno pogodilo sektor trgovine, ipak, može se reći, da u primjeni nema većih problema.
Ali, iz praćenja primjene Zakona vidljiv je jedan drugi, neočekivani fenomen, a on se sastoji u sljedećem: Trgovine su nedjeljom zatvorene, a trgovci rade! O čemu se radi? Radi se naprosto o previdu koji se dogodio u tekstu Zakona, jer Zakon o trgovini, koji zabranjuje rad nedjeljom, propisuje radno vrijeme trgovina, no ne i trgovaca u njima. Tu zakonsku »rupu« poslodavci su iskoristili kako bi svoje radnike uposlili na inventurama, čišćenju trgovina i skladišta, preslagivanju polica i drugim sličnim poslovima, što im i otvara prostor da dodatno iskoriste prodavače i nedjeljom, te može potencirati, eventualni, višak radnika.
Što je najgore od svega, mišljenje je nadležnog tijela, da poslodavci to rade legalno, odnosno da im to Zakon ne zabranjuje, pa inspekcija u takvim slučajevima nema razloga za donošenje mjera. Tim više, sve se događa iza zatvorenih vrata, pa ostaje pod velom tajne i nitko ne može potvrditi, osim poslodavca, zbog čega je radnik radio nedjeljom, tko je radio i da li je sada plaćen svima prekovremeni rad. Očito, u euforiji uspjeha zbog donošenja Zakona o trgovini, interesni predstavnici trgovaca su propustili nešto tako važno, zbog čega se i išlo s inicijativom za donošenje Zakona o trgovini.
Potrebno kvalitetnije rješenje
Godinama su trgovci radili nedjeljom, što im uopće nije bilo plaćeno. Na taj su način poslodavci stvarali ekstra profit, na koji nisu imali pravo, jer je ostvaren radom koji nije bio plaćen. Na taj su način radnici u trgovini, u posljednje tri godine, darovali svojim poslodavcima 53 milijuna sati prekovremenog rada, odnosno slobodnog vremena nedjeljom, koje nisu mogli provesti sa svojom obitelji. Zbog toga je dobro da se to pitanje konačno riješi. Očito je da ovakvim Zakonom o trgovini nije riješeno i da će isti morati vrlo brzo pretrpjeti suštinske izmjene. Činjenica da u Zakonu o trgovini nigdje ne piše da radnik u trgovini ne smije raditi nedjeljom, već samo da trgovina ne smije toga dana biti otvorena, ide na ruku poslodavcima i poništava smisao zabrane rada nedjeljom.
Kako se u nekoliko navrata isticalo, namjera sindikata koja se ostvarila donošenjem Zakona o trgovini, nije bila zatvoriti trgovine, kako hrvatski građani ne bi imali gdje kupovati, već zaštititi radnike. No, poslodavci su, očito, doskočili tome. Sada, kao još jednu posljedicu Zakona, imamo nedjeljom zatvorenu trgovinu i zaposlene radnike, do kojih inspekcija rada ne dolazi, jer je sve to u skladu sa Zakonom o trgovini. U Zakonu o trgovini nigdje ne piše da poslodavac to ne može činiti, a od oko 270.000 zaposlenih u trgovini, tek ih je 10.000 učlanjeno u Sindikat trgovine, kojem se, eventualno, mogu obratiti za pomoć.
Ako je svrha donošenja Zakona o trgovini bila zaštita radnika, svakako onda treba poraditi na njegovoj dopuni, kako bi se ta svrha ostvarila i u praksi, iako postoje neka mišljenja da su se nadzorom nad primjenom Zakona o radu, također, radnici u trgovinama mogli zaštititi od besplatnog prekovremenog rada da je za to postojala istinska volja i podrška nadležne inspekcije.
