Kako vrijeme odmiče, sve postaje jasnije da pojedinačne vatrogasne mjere koje se poduzimaju kako bi Hrvatska izašla iz krize ne djeluju. Što više, osnovni ekonomski pokazatelji, počevši od broja nezaposlenih do nelikvidnosti, sve su gori tako da postaju sve glasniji zahtijevi da se poduzmu cjelovite mjere izlaska iz krize. Daju se i recepti, govori se o smanjenja javne potrošnje, racionalizaciji troškova države i poticanju proizvodnje na račun potrošnje. Međutim, iako se svi slažu da su te cjelovite mjere prijeko potrebne, kako da nitko ne želi jasno reći što te cjelovite mjere, prevedeno na razumljivi jezik, znače.
Kriza je stvarana godinama
Ta stidljivost nije slučajna. Radi se naime o tome da su se godinama zbog raznih razloga, vukli krivi potezi i šteta koja je učinjena, neće se ni lako a još manje bezbolno otkloniti.
Ponovimo ukratko općepoznate grijehe dosadašnje ekonomske politike. Krenulo se od postavke da su industrija i proizvodnja prevladane aktivnosti, da se razvoj treba temeljiti na uslugama, nekretninama i financijskim manipulacijama. Kako bi se pridobilo birčako tijelo, novac se dijelio šakom i kapom pa tako imamo ogromnu brojku od pet stotina tisuća branitelja, državni aparat od 250.000 tisuća ljudi, obilato se financira crkva i i takozvana dijaspora u Bosni i Hercegovini (a riječ je o Hrvatima, konstitutivnim narodom Bosne i Hercegovine). Sve se to financiralo najvećim dijelom na temelju zaduživanja. Krediti također usmjeravani su u infrastrukturne objekte koji su isplativi tek na dugi rok a neki su promašeni poput megalomanskih sportskih dvorana.
Nevolja nikada ne dolazi sama. Prelazak na nove uvjete poslovanja i uništavanje industrije stvorio je veliki višak radnika. Nisu poduzimane mjere da se razviju nove aktivnosti koje će te ljude zaposliti već su najvećim dijelom ti jadnici slani u mirovinu. Sada smo došli u takvu situaciju da je gotovo svaki četvrti stanovnik umirovljenik, da je prosječna starost umirovljenika 52 godine a prosječna mirovina nedovoljna za bilo kakav, a kamoli pristojan život. I s tim bijednim mirovinama, velik broj umirovljenika predstavlja veliki teret za gospodarstvo.
Voda je preko grla
Sada, kada je voda došla do grla i već preko njega, postaje jasno da treba poduzimati cjelovite mjere. Što to znači? Što znači smanjivanje javne potrošnje i smanjivanje velikog državnog aparata? Konkretno, broj činovnika u državnim i lokalnim tijelima treba smanjit za deset ili dvadeset posto, odnosno još nekoliko desetaka tiusća ljudi ostaje bez posla. Smanjenje javne potrošnje znači da treba smanjiti broj bolnica jer analize pokazuju da je broj od šezdeset bolnica za Hrvatsku suviše velik. U isto vrijeme, svi znamo da je vrijeme čekanja na različite preglede beskrajno dugo.
Treba racionalizirati socijalna davanja? A oni koji žive od socijalne pomoći vrlo dobro znaju što je patnja i poniženje.
Dakle, cjelovite mjere za oporavak gospodarstva znači zadiranje u živo meso. To znači da da će kola iz blata morati izvući oni koji i danas teško žive a da pri tome nisu luk ni jeli ni mirisali. Pet stotina tisuća branitelja nije stvorilo same sebe, činovnici u državnoj i javnoj upravi nisu zaposlili sami sebe. Gospodarsku politiku koja nas je dovela do ruba ponora nisu kreirali, kako bi rekao Dostojevski, poniženi i uvrijeđeni, već oni koji će i kroz ove cjelovite mjere proći sasvim bezbolno, a lako je moguće da će i u ovoj situacji omastiti brk.
Menađeri koji su upropastili neku tvrku iz nje odlaze sa milijunskom otpremninom, dok radnici splitske željezare po ko zna koji put štrajkaju glađu jer im je njihova egzistencija i egzistencija njihove obitelju ugrožena. Državna dužnosnica i njena rodbina se odmaraju u hotelu po smješno niskoj cijeni, dok se desetak kilometara dalje u riječkom škveru ljudi bore za plaću.
Eto. Zato se o cjelovitim mjerama govori u šiframa. Ta tajanstvenost je u stvari besmislena. Jer, prije ili kasnije, oni koji žive od rada u punoj mjeri će osjetiti na svojoj grbači što to znači izlazak iz krize i tko ga plaća.
Naravno, sve bi bilo drugačije da se iznos od 42 milijarde eura, koliko Hrvatska sada duguje, usmjerio u porizvodnju i otvarnje proizvodnih radnih mjesta. No, novac je spiskan, problemi su ostali i sada su nam potrebne cjelovite mjere izlaska iz krize koje će platiti oni koji žive od svog rada, bilo smanjenjem ionako skromnih prihoda, bilo time što će ostati bez posla.
