Sindikati su bolje organizirani u javnom sektoru nego u privatnom ali ne zbog sposobnosti sindikalnih vođa i sindikalnog aparata, već zato jer država mora poštivati međunarodne standarde, i omogućiti neometano organiziranje i, još važnije, neometani sindikalni rad.
Sve više poruka o nepoželjnosti
Radnici u državnim tvrtkama ili ustanovama djeluju sindikalno slobodno, bez prijetnji, i štoviše tamo je poslodavac dužan sukladno temeljenim međunarodnim konvencijama iz domene ljudskih prava ne samo dopustiti već i poticati sindikalno organiziranje. Ono što aparat demokratske države ne smije i ne može privatnik može. Privatnik može spriječiti osnivanje sindikata, doduše ne izravno, jer je to kazneno djelo, ali može slati poruku o nepoželjnosti. Većina poslodavaca upravo to čini.
Osnivati i učlanjivati se u sindikat kod privatnog poslodavca rizičan je čin za svakog radnika, pogotovo u uvjetima rastuće nezaposlenosti. Sindikalno djelovanje u demokraciji ne smije se zasnivati na herojskim pothvatima i osobnostima. To je obična svakodnevna aktivnost koja pripada normalnim ljudima, aktivnost koja ne bi smjela dovoditi u pitanje egzistenciju radnika i njegove obitelji. U hrvatskom privatnom sektoru je obrnuto. Ne samo da poslodavci ne potiču sindikalne aktivnosti, već postoji djelovanje u suprotnom smjeru. Organizirati i održati sindikat u mnogim privatnim tvrtkama je nemoguća misija.
Stvarni razlog za strah
Radnici imaju stvarnog razloga zašto se boje, čak i oni koji imaju svijest o važnosti sindikata. Veliki broj radnika ima maglovitu zatomljenu želju, ali ne i jasnu svijest o potrebi sindikata. Zakonski i pravosudni sustav ne pogoduje jačanju sindikata u privatnom sektoru, iako na tom pitanju sindikati već dulje vrijeme inzistiraju. Takvo mentalno stanje poslodavaca, zastrašenih radnika, pravnog sustava i medijskog pristupa sindikalnom radu posljedica je dominacije neoliberalizma kao jedne vulgarne škole jednostranih interpretacija tržišne ekonomije.
