Više od deset godina UNI Europa Grafički sektor organizira seminare u svrhu obrazovanja sindikata srednje i istočne Europe. Domaćin ovogodišnjem seminaru bio je Sindikat grafičara, a seminar je održan u Hotelu Jezerčica, u Donjoj Stubici od 06. do 08. srpnja ove godine na temu “Socijalni dijalog”.
Seminaru je prisustvovalo dvadesetak kolega iz Crne Gore, Makedonije, Albanije, Rumunjske, Bugarske, a članovi hrvatske delegacije bili su Dubravka Pripć, Nada Poldrugač, Marina Kasunić Peris, Stjepan Kolarić, Aleksandar Žaja, Boris Šifter i Darije Hanzalek. Predavači ovog seminara bili su kolege iz francuskog grafičkog sindikata FILPACK-STG Philippe Givert i Dany Muller i hrvatska predstavnica Danica Lisičar, bliska suradnica našeg Sindikata.
Pozdravni govor u ime domaćina održao je predsjednik Sindikata grafičara, Stjepan Kolarić podsjetivši da ovaj seminar financiraju Europska komisija i sindikalni partneri iz zapadne Europe, te da je seminar zamišljen kao edukacija edukatora odnosno obrazovanje onih koji će stečena znanja prenositi dalje na sindikalne povjerenike i članstvo.
Jačanje sindikata istočne Europe važno je za sve
Nicola Konstantinou, tajnik UNI Europa Grafičkog sektora istaknuo je veliku važnost sindikalnog obrazovanja u zemljama centralne i istočne Europe, jer njihovi sindikati moraju odgovoriti na posljednje društvene promjene kako bi postali ravnopravni partneri zapadnoeuropskim sindikatima.
Radnici grafičke djelatnosti u teškom su položaju gdje god da se nalaze, jer razvoj tehnologije gasi mnoga zanimanja i neumoljivo smanjuje broj radnih mjesta. Europska unija broji oko milijun grafičkih radnika od kojih je 450 tisuća članova sindikata. Gotovo svi sindikati imaju problem s gubitkom članstva posebice što mladi ne brinu previše o budućnosti, imaju izražen visok stupanj individualizma i ne ulaze u sindikate i priljev novih članova je premalen. Novi problemi koje nosi pojava multinacionalnih kompanija postavljaju kao imperativ međunarodnu sindikalnu suradnju i solidarnost. Stoga je i u interesu zapadnih zemalja da se ojačaju sindikati u zemljama istočne Europe. Zapadnjaci više ne žele pomagati nego u istoku traže partnera, posebno za borbu s multinacionalnim kompanijama.
Možemo zaključiti zapadni kolege ovaj posao ne rade jedino iz čiste ljubavi prema istoku. Naime jačanjem sindikata na istoku podigla bi se i razina prava radnika na istoku i cijena radne snage. Nestao bi očiti nesrazmjer koji sada postoji i multinacionalne ne kompanije ne bi imale toliku želju seliti se sa zapada na istok, a socijalni damping i odljev posla sa zapada na istok jedan je od najvećih problema zapadnih sindikata današnjice. U svakom slučaju jačanje sindikata istoka u zajedničkom je interesu sviju.
Socijalni (ne)dijalog na istoku
Iz izvješća o stanju o socijalnog dijaloga u pojedinim zemljama vidljivo je da postoje zajednički problemi, ali i velike razlike u organiziranosti i položaju sindikata. U Albaniji je situacija vrlo loša, nedavno su pobijedili demokrati i očekuju se promjene. Bugarska očekuje ulazak u Europsku uniju te će se stoga zakonom regulirati pitanja informiranja i kolektivnog pregovaranja. U Makedoniji nije oživjelo gospodarstvo, zakoni se donose, no velik je problem u njihovoj provedbi. Crna Gora nedavno je dobila nezavisnost i sada se očekuju mnoge pozitivne promjene. Rumunjska također ide prema Europskoj uniji, no mladi nemaju interesa za sindikate, a udruge poslodavaca loše su organizirane. Bez lažne skromnosti mora se ustvrditi da je situacija u Hrvatskoj osjetno bolja nego u većini od ovih zemalja, plaće i standard su i po nekoliko puta viši, a sindikati su organiziraniji i prilagođavaju se zahtjevima novog vremena ili su barem u većini shvatili nužnost takovog procesa. Imamo i mi svojih problema ali su manjeg intenziteta nego kod naših susjeda. No uvijek treba težiti boljem pa zadovoljni možemo biti tek kada dosegnemo standard razvijenih zemalja Europe.
Europski socijalni model
Dany Muller je održao prezentaciju procesa Europskog socijalnog dijaloga i modela kolektivnog pregovaranja. Europski socijalni dijalog je način na koji socijalni partneri na europskoj razini modificiraju zakonodavstvo tako da Europska komisija prije nego što donosi direktive za socijalna pitanja konzultira europske konfederacije predstavnika radnika (ETUC) i poslodavaca (UNICE i CEEP). Kad ovi socijalni partneri na europskoj razini postignu dogovor o određenom pitanju Europska komisija i parlament donose direktive koje u sadržaju odgovaraju postignutom dogovoru, nakon čega države članice unije moraju unijeti u svoja nacionalna zakonodavstva. Do sada su postignuti dogovori o porodnom dopustu, nepunom radnom vremenu, ugovorima na određeno vrijeme, radu na izdvojenom mjestu i stresu na poslu. Ukoliko ne dođe do dogovora između socijalnih partnera na europskoj razini, Komisija može samostalno i po svojem nahođenju donositi direktive te tada ne mora uvažiti prijedloge koje je su dali partneri.
U Europskoj uniji socijalni dijalog se odvija i na nadnacionalnoj sektorskoj razini. U grafičkom sektoru predstavnik radnika je UNI-Europa Grafički sektor a predstavnik poslodavaca je Intergraf. Ovaj dijalog se može ostvariti samo na zajednički zahtjev obiju strana, no nažalost Intergraf ne želi razgovarati.
Nacionalni modeli kolektivnog pregovaranja
U Europi se može istaknuti pet osnovnih modela kolektivnog pregovaranja unutar pojedinih država. Naravno, ne postoje idealni primjeri i česte su kombinacije. Rajnski model karakterizira paralelni sistem zastupanja radničkih vijeća na nivou poduzeća i sektorskih ugovora sklopljenih od strane sindikata i udruga poslodavaca na nacionalnom nivou, te odgovarajuća zaštita predstavnika radnika. Latinski model karakterizira podijeljenost sindikata i udruga poslodavaca na temelju vjere i političke opredijeljenosti, sektorski kolektivni ugovori kojima su stranke više poslodavaca. Nordijske zemlje karakterizira visok stupanj organiziranosti radnika i poslodavaca, proširenje kolektivnih ugovora, minimalna prava određena u kolektivnim ugovorima, odredbe o socijalnom miru u kolektivnim ugovorima. Anglo-irski model sadrži izraženu dobrovoljnost pregovaranja i rijetkost sporazuma s radničkim vijećima. Zemlje centralne i istočne Europe karakterizira podijeljenost sindikata, odsutnost udruga poslodavaca, velik broj radnika izvan kolektivnih ugovora, utjecaj države na tržište rada i politiku plaća. Za Hrvatsku bi se moglo reći da ima karakteristike Rajnskog, ali i istočno europskog modela.
Efikasno organiziranje radnika
Efikasno organiziranje radnika unutar poduzeća i šire predstavlja temelj na kojem je moguće graditi socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje. U posljednjih dvadesetak godina sindikalno članstvo rapidno pada u cijeloj Europi, posebice u privatnom sektoru, manjim poduzećima, kod mladih ljudi, žena i radnika na nepuno radno vrijeme. Na pozitivno kretanje članstva mogu utjecati mnogi faktori: politički – ukoliko je vlada naklonjena radnicima sindikati će se lakše organizirati; ekonomski – kad nezaposlenost padne radnici će biti odlučniji u pridruživanju sindikatima; zakonski – ukoliko postoji adekvatna zakonska zaštita moći će se privući više članstva; marketinški – bolji i kvalitetniji sindikat trebao bi privući više članova; uslužni – što su bolje povlasti članova biti će ih više; vremenski – ako se dovoljno čeka sindikati će ponovno biti popularni; faktor veličine – što su veći i jači sindikati su i privlačniji. No unatoč ovim objektivnim faktorima sindikati moraju biti tvorci svoje sudbine, raditi na svijesti postojećih članova i pružiti ruku prema nečlanovima.
Organiziranje kao načelo sindikalnog rada naglašava važnost uključivanja članova u život sindikata, zajedničkog rada i građenja zajedničkih akcija na inicijativu članova. Radnici moraju imati presudan značaj u akcijama kojima se uređuju odnosi na njihovom radnom mjestu, radnici moraju preuzeti odgovornost za rješavanje problema i zajednički djelovati da dođe do poboljšanja, jednom riječju sindikalne aktivnosti moraju se vratiti na njihov osnovni nivo – radno mjesto. Ciklus organiziranja ima tri faze koje se ciklički ponavljaju: nezadovoljstvo nekim problemom zaokuplja pažnju radnika, stvara se nada da će se zajedničkim akcijama moći doći do rješenja i slijedi akcija kada radnici nezadovoljstvo i nadu da se problem može riješiti pretvaraju u akciju i zaista rješavaju problem. Razlika u odnosu na tradicionalni način sindikalnog rada jest u tome da radnici imaju inicijativu i poduzimaju akcije, a sindikat im u tome pomaže stručnim znanjem. Mnoge su prednosti organiziranja kao oblika sindikalnog rada, to je jedini mogući odgovor na neprijateljsko okruženje u kojem danas rade mnogi sindikati. Bitno je da članovi postanu svjesni da su upravo oni sindikat i takav će sindikat biti dovoljno jak da odgovori na izazove.
“Snimanje” radne sredine
Radeći direktno sa članovima sindikat može “snimiti” njihov kolektiv i prepoznati osnovne probleme koji muče radnike i na tome graditi zajedničke akcije. Pri prepoznavanju ključnih problema bitno je voditi računa da taj problem osjeća velik broj radnika, da ih problem duboko pogađa te da se može riješiti u potpunosti ili barem djelomično. Bilo bi poželjno da to pitanje ne dijeli radnike, da bude razumljivo, vrijedno truda, trebalo bi predstavljati poboljšanje, njegovo rješavanje trebalo bi dati radnicima osjećaj snage, inspirirati, graditi vodstvo i organizaciju, povećati vidljivost sindikata, jačati solidarnost i dati poruku upravi.
Nakon što se odabere pitanje koje treba riješiti potrebno je odabrati osobe koje će voditi akcije pri čemu se mogu uzeti u obzir mnogi kriteriji za odabir pravih osoba. Tako bi kao pozitivne uvjete moglo odrediti ugled i povjerenje među kolegama, kvalitetu rada, spremnost na akcije, sindikalno obrazovanje, nekada i određeni spola i drugo ovisno o konkretnoj situaciji i problemu koji se želi riješiti. Moguće je obratiti pažnju i na neke negativne karakteristike kao što je bliskost sa nekim članom uprave, moguće afere i slično.
Izrada plana akcija
Prije izrade plana akcija provodi se SWOT analiza (Strengths – snaga, Weaknesses – slabosti, Opportunities – prilike, Treats – prijetnje) kojim se problem moguće akacije i njihovi rezultati gledaju iz svih kutova. Izrađuje se tablica u kojoj se navode snažne točke (što imamo i želimo zadržati), slabosti (što imamo ali ne želimo), prilike (što nemamo niti ne želimo) i prijetnje (što nemamo niti ne želimo).
Nakon ovih radnji može se prići definiranju akcijskog plana pri čemu treba voditi računa da su ciljevi jasno određeni, mjerljivi, mogući za postići, realni i vremenski determinirani kako bi se mogla provoditi ocjena provođenja plana.
Članovi čine sindikat
Sindikalni rad nije moguće prepustiti vanjskim faktorima nego sindikat zajedno sa članovima koji ga i čine mora biti aktivan kreator svoje odnosno njihove budućnosti. Sindikatima i radnicima predstoji borba za zadržavanje postojećih prava i njihovo poboljšavanje. Sindikat grafičara svjestan je ove činjenice već duže vrijeme i radi na tome da naši članovi shvate da Sindikat grafičara nije neko vanjsko tijelo, nego da oni sami čine njegovu jezgru i predstavljaju njegovu odlučnu snagu.
