POLITIČKE ELITE I SINDIKATI
Predizborno je vrijeme i naša je svakodnevica ispunjena medijskim ratom između raznih političkih elita. Radnik, građanin, član sindikata, u predizborno je vrijeme suočen sa mnogo obećanja (najčešće nerealnih), isticanjem jednih političkih elita i negacijom drugih, intenzivnim isticanjem u medijima i borbom neprovjerenim informacijama, a sve u cilju da se dođe na vlast, odnosno, dobiju izbori.
Politički sustav u kojem djeluju sindikati određuje i njihove mogućnosti, jer su od samih početaka tranzicije političke elite snažno uključene u oblikovanje okruženja u kojemu djeluju sindikati. Zbog toga je važno znati tko čini danas političke elite i kakvo je danas političko okruženje za razvoj sindikata u Hrvatskoj.
Mnogobrojne i raznovrsne stranke
Danas političku scenu čini 113 političkih stranaka, od kojih je 12 zastupljeno u Hrvatskom Saboru. Dakle, vidljivo je da na političkom prostoru postoji puno aspiranata na vlast, koji taj put vide kao jedini način u ostvarenju svojih interesa radi kojih su osnovali političke stranke.
Što se tiče članova, odnosno, pobornika političkih ideja koje su predstavljene u programima političkih stranaka, postoje velike razlike u broju članova. Tako se po broju članova neke političke stranke mogu smatrati masovnim, jer im se broj članova stabilizirao na zavidnoj razini (cca 7-8% ukupne populacije s pravom glasa).
Važno je istaknuti da je u početnim godinama tranzicije broj članova nekih političkih stranaka bio masovan, a što je u smislu političkog okruženja imalo obilježja pokreta. Međutim, članstvo se kroz razdoblje od 20 godina i kod tih stranaka profiliralo i održalo se na stalnoj razini.
Druga grupacija političkih stranaka je rasla postupno, istovremeno sa svojim profiliranjem i prihvaćenošću u političkom prostoru. Kod tih političkih stranaka članstvo nikada nije bilo masovno, ali je raslo usporedo sa utjecajem i brojem članova u Hrvatskom saboru. Važno je istaknuti da takve stranke koncepciju „pridobivanja“ građana za svoje ideje temelje na širokom društvenom konsenzusu, neovisno o broju deklariranih članova.
Treća skupina političkih stranaka predstavlja one stranke koje su nastale zbog profiliranja interesa i ideja veće ili manje grupe ljudi, ali, te ideje i interesi još uvijek ne nalaze potporu šire javnosti, pa na izborima ne prolaze prag za ulazak u Hrvatski sabor. Ujedno, takvih političkih stranaka je i najviše. One očito nemaju dovoljno snage ili argumenata da pokrenu i promjene svijest masa, da podrže upravo njih.
Među političkim strankama ima i takvih stranaka koje su nastale zbog sukoba interesa pojedinih grupacija unutar parlamentarnih stranaka, koje su se izdvojile i obično osnovale novu stranku vrlo sličnog profila. Vrednovanje takvih stranaka do sada nije provedeno, ali, iz dosadašnje je prakse vidljivo da one nikada ne dostižu moć i snagu stranaka iz kojih su izašle, odnosno, da se ne uspijevaju nametnuti kao političke elite.
Političke stranke kao baza političkih elita žive i razvijaju se ovisno o tome koliko participiraju u vlasti. Obično, političke elite koje su zastupljene u većini, kreiraju cjelovito političko okruženje u kojem se razvijaju sve ostale političke stranke.
Konfliktni odnos politike prema sindikatima
Kako su se u političkom okruženju u proteklih dvadeset godina tranzicijskog razdoblja mogli razvijali sindikati? Kakav je njihov politički položaj i njihov utjecaj u političkom odlučivanju? Interesantno je promatrati razvoj sindikata u proteklom tranzicijskom razdoblju u državama koje imaju istu političku prošlost. Obrazac razvoja i djelovanja, kao i utjecaj u političkom odlučivanju sindikata nije isti. Dok neke države nastale u tranzicijskom razdoblju primjenjuju tzv. „inkluzivni“ obrazac djelovanja sindikata, što znači da sindikati imaju veliku moć u donošenju političkih odluka, u Hrvatskoj još uvijek prevladava tzv. „konfliktni pristup“ političkih elita prema sindikatu. Ta razlika koja je nastala i koja postoji, neovisno o istom političkom nasljeđu, može se objasniti raznim političkim intervencijama dosadašnjih vlada ( i političkih elita od kojih su bile sastavljene ) koje su preuzimale i stvarale dominantnu ulogu u najranijim godinama u samom početku tranzicije. Takav obrazac, iako se godinama mijenja i postaje prihvatljiviji za razvoj sindikata, još uvijek ima snažnu tendenciju opstanka. Pokušaj preokreta tih odnosa proveden je 2000.g., ali, na žalost, on tada nije uspio. U Hrvatskoj je tijekom proteklih dvadeset godina tijekom tranzicijskog razdoblja obrazac djelovanja sindikata imao najvećim dijelom obilježja konflikta, a manjim dijelom je obrazac bio reguliran.
Dok su se neke zemlje u okruženju u postkomunističkom razdoblju okrenule neokorporativnom obliku društvenog organiziranja kakav prevladava u većini zemalja zapadne i sjeverne Europe u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, Hrvatska još uvijek nema koncept socijalno stabilnog političkog sustava. To se naročito očituje u mjestu koje u političkom okruženju zauzimaju sindikati kao glavni mobilizatori kod socijalnih problema i društveni predstavnici interesa radnika. Naravno da se uvjeti za razvoj i rad sindikata mogu povezati sa stavovima političkih elita. Tamo gdje su političke elite bile sklone ponuditi sindikatima suradnju u cilju kompromisnih rješenja u nizu osjetljivih pitanja, razvio se obrazac reguliranog interesnog usklađivanja i industrijskih odnosa, dok je u drugim slučajevima, kada političke elite nisu imale volje suradnje sa sindikatima nastao obrazac konfliktnog sustava.
Dva desetljeća odbojnosti prema sindikatima
Političke elite u Hrvatskoj na početku devedesetih godina, na početku tranzicije, su sindikate i svaki oblik participacije radnika doživljavale kao zaostatak socijalizma i samoupravljanja, te su nastojale stvoriti takvo okruženje u kojem toga neće biti, ili će biti, ali, pod kontrolom političkih elita. Snažni nacionalni osjećaji su bili ispred potreba za reguliranje socijalnih odnosa, kao i stvaranje reguliranog obrasca za razvoj sindikata. Do velikih preokreta u stavovima političkih elita u kojima bi se sustav otvorio i omogućio preslojavanje na političkoj sceni, do sada nije došlo. Naime, nakon što je prvo razdoblje velikih promjena na političkoj sceni završilo, na samom početku devedesetih godina i nakon što se sustav političkih elita učvrstio i stvorio obrazac, teško može doći do promjene obrasca. To se pokazuje kao točno čak i onda kad političke elite pokazuju volju da izmjene obrazac ponašanja prema sindikatu. To naravno ne znači da je promjena obrasca nemoguća. To znači da će on i kada do promjena dođe, biti pod utjecajem ovisnosti o modelu i prethodno donesenim odlukama. Stoga je za promjene obrasca ponašanja političkih elita prema sindikatima potrebno dulje vrijeme.
Koje su posljedice? Čak i u onim situacijama kad su posve autonomni i sposobni za djelovanje, sindikati mogu samo reagirati na strategije i ciljeve političkih elita ( jer nisu uključeni u njihovo donošenje od početka ).
Promjena filozofije društva
Za promjene prema sindikatu važno je prethodno promijeniti filozofiju društva. Za promjenu filozofije društva nije dovoljno dobiti nove političke elite sa drugačijim predizbornim stavovima koji su vrlo često nerealni. Sindikati, kao povijesno nezaobilazna društvena i interesna skupina kojoj je cilj zaštita radnika i poboljšanje radnih i socijalnih uvjeta trebaju se u javnosti nametnuti kao akteri društvenih rasprava kojima će potaknuti i oživjeti raspravu o sindikatima i njihovoj ulozi, o tripartitnom i bipartitnom socijalnom dijalogu, o industrijskim i socijalnim sukobima i modelima njihovog rješavanja. Sindikati su do sada premalo koristili ove mogućnosti, premalo istraživali uzroke svoga stanja, kao i suštinske razloge poteškoća na koje u svojem djelovanju nailaze. U kratkom razdoblju koje je iza nas, premalo je istraživačkih i teorijskih radova za donošenje sindikalnih strategija.
Nedostatak statističkog praćenja za sindikate i radnička vijeća važnih događaja (štrajkovi , evidencija radničkih vijeća) dodatni je problem za eventualne istraživače i znanstvene odgovore na ova pitanja.
Sve naprijed navedeno sindikatima ne daje odgovore ni recept za izbor sindikatima otvorene političke elite. Svaki pristanak na političko vrbovanje sindikatima je u pravilu donosilo samo štetu. Pravo je vrijeme da se sindikati zaista okrenu sami sebi, da ostave sve političke elite i da svojim radom izbore promjene političkog okruženja u kojem se za radnike donose važne odluke.
STRANKE KAO TVRĐAVE
Stranke u Republici Hrvatskoj postale su zatvorene autokratske tvrđave, u kojima nema mjesta za argumentiranu kritiku, niti zaintelektualnu diskusiju. Možda bi se već moglo reći da su intelektualci izumrla vrsta u našim političkim strankama.
Sada se traže ljudi od akcije, za rad na “terenu”, koji ne gube vrijeme na “jalove rasprave”. Koliko su neke “jalove rasprave” učinile da sve rasprave već unaprijed budu “jalove”, pokazuje broj prijavljenih sudionika na sjednicama glavnih odbora hrvatskih stranaka, kako onih na vlasti, tako i onih u opoziciji. Mrtvo more je malo dijete u usporedbi s njima.
Kako se to desilo, imajući u vidu da stvari nisu tako izgledale devedesetih godina 20. stoljeća? U pogledu unutarstranačke demokracije, Hrvatska je nazadovala u odnosu na devedesete godine. Jedan dio odgovora leži u tome da je osnova održanja vlasti bio proporcionalni izborni sustav, koji je bio favoriziran zbog straha od HDZ-a, kao najveće pojedinačne političke stranke.
Nema unutarstranačke demokracije
Selekcija lidera, biranje dužnosnika, usvajanje statuta i programa već se u većini europskih država obavlja izjašnjavanjem svih članova stranke. Delegatski sustav je prevladan i pruža veće mogućnosti pritiska i usmjeravanje delegata koji glasa. Uzmimo jednostavan primjer: ukoliko je delegat na stranačkoj skupštini vezan rezultatom glasanja
svoga lokalnog ili regionalnog odbora (kao što bi bilo jedino logično), onda bi njegov glas morao biti javno zabilježen, kako se ne bi izigrala volja njegovoga odbora. Međutim, kod nas je praksa da je u odborima glasanje javno (što otvara mogućnost za pritiske ili kalkulacije), dok delegat koji treba realizirati njihovu volju glasa tajno, čime se također otvara mogućnost dezavuiranja volje odbora i potkupljivanja pritiska na delegata. Zar ne bi bilo jednostavnije, logičnije i pravednije omogućiti svim članovima stranke da glasaju tajno i tako biti siguran u volju svoje političke obitelji.
Negativna selekcija kadrova
Unutarstranačka demokracija ne isključuje liderstvo i inicijativu, naprotiv. Potrebna je velika doza hrabrosti i karizme da pojedinac uvjeri svoje stranačke kolege u ispravnost svojih ideja i metoda rada, te da se nametne kao osoba koja će voditi stranku u izborni boj. Na taj način unutarstranačka demokracija ne bi spustila kriterije rada u stranci, već suprotno – stroga selekcija bi izbacila na površinu najbolje, upravo one koji najlakše stradaju u kabinetskim aferama i internim dogovorima.
Narodna partija u Španjolskoj (Partido Popular) ima 900.000 registriranih članova, a Savez za narodni pokret u Francuskoj (UMP) više od 300.000. Unutarstranačka demokracija odigrala je veliku ulogu u omasovljavanju ovih stranaka. Na primjer, u Francuskoj Nicolas Sarkozy postao je prvi predsjednik UMP koji je izabran neposrednim izborom svih članova stranke, što je dupliralo broj članova, te pobjedu na predsjedničkim i parlamentarnim izborima ove degolističke stranke, 2007. godine. Samom proglašenju pobjednika u trci za predsjednika stranke prisustvovalo je 40.000 članova, 28. XI. 2004. godine.
Uz pitanja legitimnosti i transparentnosti, nepostojanje unutarstranačke demokracije direktno proizvodi negativnu selekciju kadrova i osiromašuje naš politički opus. Mnogi stranački aktivisti povukli su se iz političkog života upravo pod tvrdnjom da su stranke autokratski vođene. Hoće li izbori ove godine značiti i prekretnicu na tom planu?
SREDSTVO JE CILJ
Živimo u predizborno vrijeme, kada skandali, prijevare, laži, izdaje, podmetanja, dvoličnost, spletke i namještaljke preplavljuju našu svakidašnjicu. Da je sinopsis kakvog jeftinog romana ili sapunice, bio bi hit. Najzanimljivije je od svega da se nitko pretjerano ne uzbuđuje. Sve se znalo i zna, detalj ovaj ili onaj, više ili manje, jer princip po kome funkcionira hrvatska politička scena jasan je sam po sebi. Ono čuveno – stranke su tu da osvoje vlast, i stoga je sve, ako je legalno (ili ako nas ne uhvate) dozvoljeno. Cilj više ne opravdava sredstvo – kao kod Orvela, koji kaže “rat je mir”, sitni vlastohljepci posjećuju strane ambasade, podrazumijevajući “sredstvo je cilj”, vlast je cilj. Vlast, umjesto da bude tehnika za ostvarivanje ideja i uvjerenja o društvenom i državnom boljitku, postaje izvor i utoka svega, konačna potreba, svrha sama po sebi. Politika, kao metoda osvajanja žuđene moći, postaje prostitutka, i tu se nitko ne zamara moralom.
Stranke su interesne grupe, koje se međusobno bore za vlastiti interes, što se svodi na osobne potrebe pojedinih partijskih aktivista. “Da se stranka namiri”, govore otvoreno, kao da su svi zajedno neka stoka, koja juriša na “plijen”, od mjesta predsjednika i premijera, pa do člana odbora seoske knjižnice. Sve to toliko je jasno da se priče o Vikiliksu, od međusobnih sukoba političkih stranaka i funkcionara, do laganja cijeloga naroda, doživljavaju kao neki dodatak estradnim skandalima. Politika i država, međutim, kao estrada mogu funkcionirati samo neko vrijeme, jer publika loš nastup ne trpi predugo, hoće i prekinuti predstavu. Zvižduci se uveliko čuju, a rajčica je jeftina, pa nije velika šteta da se iskoristi za gađanje. Kad istruli.
Vladajući hologram
Rijetko viđen galimatijas suprotstavljenih i nepovezanih političkih poruka uputila nam je Premijerka ovih dana, od obećanja da će posebnim zakonom zabraniti da itko, osim Hrvatske, može posjedovati više od 49 posto dionica INE, pa zakona o “ništetnosti” svih pravnih akata bivše JNA i SFRJ, koji se odnose na Hrvatsku, te nema kod nas recesije, a onda je “malčice” ipak ima, itd. Da nije u pitanju institucija Premijerke, moglo bi se reći da ne zna gdje udara.
Tu je i gotovo svakodnevna častohlepna samopohvala za okončanje pregovora s Europskom unijom o pristupanju naše zemlje toj zajednici naroda i država. Kao da u tome njeni prethodnici i članovi pregovaračkog tima nemaju nikakvih zasluga. Njen potpis na taj Ugovor, zajedno s predsjednikom Josipovićem, 19. prosinca ove godine u Varšavi, bit će kruna njezine političke karijere. Kada spomene taj dan, naprosto se rascvjeta. To što većina naroda ne zna što je potpisano u Ugovoru, manje je važno. Njegovo je samo da odrađuje potpisano. I šuti. Po običaju. Na djelu je dokazivanje nedokazivog nepovezanim. I hoćemo u Europsku uniju, i hoćemo zadržati svoj nacionalni suverenitet i identitet, itd.
Svi ti paradoksi su, paradoksalno, logični. I realno i nerealno, koji se isključuju, nisu nužni ni jedno, ni drugo. Do tolike zbrke moralo je doći, jer je politika koje je do ovoga dovela bila zasnovana isključivo na projekcijama želja budućih birača. Bez stava, supstance, hrabrosti, ideologije. Pa ako “oni” hoće i lijevo i desno, i Europu i nacionalnu državu i kapitalizam i socijalizam – evo vam ga, uzmite, sve držimo u našem dućanu, samo ne kupujte kod drugoga. Amaterizam, oličen u potpunoj političkoj i stručnoj nepripremljenosti države i društva na recesijske šamare, istjerao je načistac i demistificirao hologramsku prirodu vladanja sadašnje hrvatske Vlade.
KAKVU HRVATSKU ŽELIMO?
Svi koji će se na predstojećim izborima nadmetati za vlast moraju jasno biračima dati do znanja, kada i na koji način će izvršiti svoja predizborna obećanja, kako bi građani znali odgovorno izabrati, nadzirati tijekom mandata pa i smijeniti one koji obećano neće izvršavati.
Želimo i zahtijevamo Hrvatsku:
1. U kojoj će političari i prije kraja mandata, a najkasnije na izborima, odgovarati za neizvršena obećanja, propuste, promašaje, nestručnost, korupciju, nepotizam…
2. U kojoj neće biti pogubnih podjela na privatni i javni sektor, radnike na određeno i neodređeno, na uvoznike i izvoznike, štediše i kreditno zadužene, zaposlene i nezaposlene, radnike i umirovljenike, umirovljenike u I. i II. stupu i „povlaštene“ i „obične“ umirovljenike;
3. U kojoj će svaka neisplata plaće, neuplata doprinosa, stradavanje radnika zbog neodgovarajuće zaštite na radu i zlostavljanje radnika biti kazneno djelo;
4. U kojoj neće radnici ostajati bez posla zbog međusobnih neplaćanja poslodavaca;
5. U kojoj će prekovremeni rad biti primjereno plaćen, zabranjen svaki rad „bez radnog vremena“ i onemogućeno zapošljavanje radnika „na leasing“;
6. U kojoj neće poslodavci i vlast sebi birati podobne pregovarače za kolektivne pregovore; u kojoj ministri neće dizati sudske tužbe protiv sindikata, a poslodavci onemogućavati sindikalno organiziranje i djelovanje;
7. U kojoj će se od plaće i mirovine dostojanstveno živjeti;
8. U kojoj neće zdravstvo i obrazovanje biti povlastica bogatih;
9. U kojoj će bogatiji građani, plaćanjem većeg poreza, više doprinositi općem dobru i napretku.
113 POLITIČKIH STRANAKA!
Zakonom o političkim strankama uređuje se pravni položaj, uvjeti, način i postupak osnivanja, registriranje i prestanak političkih stranaka. Političku stranku može osnovati najmanje 100 punoljetnih poslovno sposobnih državljana Republike Hrvatske. Stranke se upisuju u Registar političkih stranaka Republike Hrvatske koji vodi Ministarstvo uprave.
Izvršili smo uvid u taj registar i našli smo čak 113 političkih stranaka! Dakle, mnogi građani iskoristili su pravo na osnivanje stranke, ali njihova aktivnost većinom je slaba.
Naziv političke stranke mora biti na hrvatskom jeziku i jasno se razlikovati od naziva već registriranih političkih stranaka. No, po nazivima mnogih stranaka teško ćete ih raspoznati odnosno uočiti razlike. Gotovo se su one “hrvatske”, “demokratske”, “liberalne”, “seljačke”, “građanske”, “zelene”, no ima i originalnih kao što je Demokratska kneginečka stranka, Glas Razuma, Moje malo Međimurje te oni najiskreniji Naša stranka i Ladonja.
Parlamentarne stranke
Mandatima u Hrvatskom Saboru posljednjeg saziva raspolaže dvanaest političkih stranaka: Hrvatska demokratska zajednica; Hrvatska narodna stranka – Liberalni demokrati; Hrvatska seljačka stranka; Hrvatska stranka prava; Hrvatska stranka umirovljenika; Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje; Hrvatski laburisti – Stranka rada; Hrvatski socijaldemokrati; Istarski demokratski sabor; Samostalna demokratska srpska stranka; Socijaldemokratska partija Hrvatske; Stranka demokratske akcije Hrvatske, te osam nezavisnih zastupnika Adlešič Đurđa; Čehok Ivan; Čuhnil Zdenka; Horvat Zlatko; Memedi Nazif; Radin Furio; Sanader Ivo; Šoja Deneš.
Sve naše stranke – Izvod iz registra političkih stranaka Republike Hrvatske
Abeceda demokracije; Agenda mladih demokrata; Akcija hrvatske republikanske seljačke stranke; Akcija hrvatskih umirovljenika; Akcija mladih; Akcija socijaldemokrata Hrvatske; Akcija za bolju Hrvatsku; Autohtona – hrvatska seljačka stranka; Autohtona – Hrvatska stranka prava; Autonomna regionalna stranka Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, otoka i Rijeke; Banijska demokratska stranka; Blok poljoprivrednika Hrvatske; Blok umirovljenici zajedno; Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske; Dalmatinska liberalna stranka; Demokratska kneginečka stranka; Demokratska partija Srba; Demokratska prigorsko-zagrebačka stranka; Demokratska stranka slavonske ravnice; Demokratska stranka umirovljenika; Demokratska stranka žena; Demokratski centar; Glas Razuma; Gospodarska stranka; Građanska stranka Sisak; Hrvatska 21. stoljeća; Hrvatska čista stranka prava; Hrvatska demokratska seljačka stranka; Hrvatska demokratska zajednica; Hrvatska demokršćanska stranka; Hrvatska europska stranka; Hrvatska građanska stranka; Hrvatska kršćanska demokratska unija; Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati; Hrvatska pravaška zajednica; Hrvatska pučka seljačka stranka – 1904; Hrvatska pučka stranka; Hrvatska radnička stranka; Hrvatska republikanska zajednica; Hrvatska romska demokratska stranka; Hrvatska seljačka stranka; Hrvatska socijalno liberalna stranka; Hrvatska stranka mladih; Hrvatska stranka nezaposlenih; Hrvatska stranka prava; Hrvatska stranka prava – 1861; Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević; Hrvatska stranka pravne države; Hrvatska stranka rada; Hrvatska stranka umirovljenika; Hrvatska stranka zelenih – Eko savez; “Hrvatska straža” nacionalna stranka; Hrvatski demokratski centar; Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje; Hrvatski laburisti – Stranka rada; Hrvatski narodnjaci; Hrvatski oslobodilački pokret; Hrvatski rast; Hrvatski socijaldemokrati; Hrvatski zbor; Hrvatsko pravaško bratstvo; Hrvatsko zvono; Istarska socijaldemokratska nezavisna stranka; Istarski demokratski sabor; Istarski socijaldemokratski forum – Foro social democratico Istriano; Jadranska socijaldemokratska stranka Hrvatske; Jedino Hrvatska – Pokret za Hrvatsku; Ladonja; Liga za Brod – stranka za poticanje svekolikog razvoja Grada Slavonskog Broda; Lista za Rijeku; Ljevica Hrvatske; Međimurska stranka; Međimurski demokratski savez; Moje malo Međimurje; Nacionalni demokrati; Naša stranka; Nova generacija; Nova Hrvatska; Nova srpska stranka; Obiteljska stranka; Partija podunavskih Srba; Paška stranka – Pag; Podravska stranka; Posavsko slavonska stranka; Primorsko goranska stranka umirovljenika; Primorsko goranski savez; Rapski pučki sabor; Sabor hrvatskih Roma; Samostalna demokratska srpska stranka; Savez hrvatskih umirovljenika i seniora; Savez za promjene; Socijaldemokratska partija Hrvatske; Socijalistička partija Hrvatske; Socijalistička radnička partija Hrvatske; Splitska stranka umirovljenika; Srednjoeuropska akcija – Pokret za Srednju Europu; Srpska narodna stranka; Stranka demokratske akcije Hrvatske; Stranka hrvatskih branitelja; Stranka hrvatskog zajedništva; Stranka Roma Hrvatske; Stranka umirovljenika; Stranka umirovljenika Hrvatske – Blok umirovljenici zajedno; Zagorska demokratska stranka; Zagorska stranka; Zagrebačka nezavisna lista; Zelena alternativa – Stranka potrošača; Zelena lista; Zelena stranka; Zelena stranka – zelena alternativa; Zeleni Hrvatske; Zeleni Istre; Zeleni zajedno.
