Uvođenje u život Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva, što ga je Narodna skupština FNRJ donijela u lipnju 1950. godine, imalo je bitnog odraza i na položaj sindikata. Tim povodom savezno sindikalno glasilo »Rad« piše:
»U vezi s učešćem radnika u upravljanju poduzećima, odnosno proizvodnjom, slabi onaj zadatak sindikata koji su oni imali u vezi sa zaštitom interesa radnika, jer sada tu stvar radnici sami rješavaju preko svojih savjeta, odnosno upravnih odbora u proizvodnji. Time se ujedno olakšava dvostruka uloga sindikata, koji su, s jedne strane, imali da štite interese radnika, a, s druge strane, morali su isto tako da vode računa o interesima narodne države, o interesima cjeline, o interesima čitave zajednice. Upoznavanjem radnika u procesu upravljanja proizvodnjom sa svim problemima – s akumulacijom, s troškovima proizvodnje, s raznim mnogobrojnim problemima s kojima su se do tada morali baviti samo direktori, odnosno tadašnje uprave i sindikati, bit će olakšan rad sindikata u tom pogledu…«
Sindikat grafičara relativno je brzo prevladao prve nedoumice oko nove uloge sindikalne organizacije, shvativši da »jača značaj sindikata kao organizatora odgoja i prosvjećivanja radničke klase… Zato su u sadašnjem periodu osnovni zadaci sindikata da pomažu radničkim savjetima i upravnim odborima poduzeća, te da istovremeno sve svoje snage ulože u osposobljavanje i kulturno uzdizanje radnika za samostalno upravljanje privredom.«
Neki su smatrali da će uvođenje samoupravljanja imati negativan rezultat u proizvodnji. Međutim, prvi rezultati nisu na to upućivali. Naprotiv, godišnji plan za 1951. godinu je u Hrvatskoj ostvaren po opsegu na 104%, a po vrijednosti sa 108%. Osim toga, 35 proizvodnih poduzeća grafičke industrije, na teritoriju NRH, izvršilo je svoje petogodišnje planove u početku drugog polugodišta 1951. godine.
Svoje su godišnje planove prije roka ostvarila sljedeća grafička poduzeća: Prosvjeta, Grafički nakladni zavod, Hrvatska seljačka tiskara, Ivica lovinčić – svi iz Zagreba, te Litokarton iz Osijeka i Narodna štamparija iz Rijeke.
Jednako tako potrebno je spomenuti i uspjeh Sindikalne podružnice iz Čakovca, čiji su članovi ogradili cijeli prostor poduzeća i zasadili sadnice na njemu, a pomogli su i u regulaciji Trnava. Splitska podružnica se u ovo doba istakla redovima na vlastitom sportskom igralištu, dok je podružnica u Daruvaru pomagala u izgradnji gradskog plivačkog bazena, te otklanjanju posljedica poplave. Aktivna je bila i podružnica iz Varaždina, kao i još neke druge.
U tom je razdoblju izvršeno osamostaljivanje kulturno-umjetničkih društava »Ognjen Prica« iz Zagreba i »Josip Kraš« iz Osijeka, a u Splitu je osnovan pjevački zbor, u Daruvaru folklorna grupa, te u Varaždinu tamburaška sekcija.
Krajem 1952. godine uslijedilo je – u vezi s Uredom o raspodjeli plaća i zarada radnika i službenika privrednih poduzeća – izrađivanje prvih tarifnih pravilnika u poduzećima grafičke industrije. Prvi puta kod nas, a i u svijetu, radnici i namještenici u poduzećima trebali su sami sebi odrediti plaće.
Promjena statuta: Sindikat – politička organizacija
Četvrti kongres SSJ, 1959. godine, označio je bitnu statusnu prekretnicu sindikata. Težište buduće politike sindikata treba biti usmjereno u dva pravca: a) jačanje sindikata kao društvene snage u političkom životu zemlje; b) borbu za što potpuniji razvoj radničkog samoupravljanja.
U to doba pojedini sindikati, pa i Sindikat grafičara Hrvatske, težište svoje aktivnosti usmjeravaju na razvijanje neposrednog samoupravljanja u poduzećima. Osnivaju se ekonomske jedinice kao oblici neposrednog učešća radnika u upravljanju poduzećima. Radnici iznose svoje prijedloge rješenja, svoja gledišta i stavove, i dostavljaju ih nadležnim državnim organima.
Bilo je pri tome puno voluntarizma i lutanja, traženja u praksi nove pozicije i uloge sindikata. Zbog toga je, 1963. godine, došlo do reorganizacije sindikata – od vrha, prema »dolje«. Politička osnova za reorganizaciju bila je sljedeća: »Radnička klasa je jedinstvena i ne može se cjepkati… Organizacione forme sindikata moramo prilagoditi organizacionom sistemu radničkog samoupravljanja…« Slijedom toga, ukinuto je 14 granskih sindikata i formirano novih šest – prema »srodnim djelatnostima«; 1. Industrija i rudarstvo, 2. Promet i veze, 3. Poljoprivreda i prehrambena industrija, 4. Građevinarstvo, 5. Uslužne djelatnosti, 6. Društvene djelatnosti.
Nova reorganizacija sindikata u Hrvatskoj
Kongres Saveza sindikata Hrvatske, 1974. godine, označio je novi pristup ulozi sindikata u društvu. Ocijenjeno je da tadašnja organiziranost sindikata ne odgovara potrebama izgradnje samoupravno udruženog rada, da vodi sindikate općenitosti i površnosti u radu. Zbog toga se napušta organiziranje sindikata u šest cjelina i osniva 16 posebnih sindikata, među kojima i Sindikat radnika grafičke, izdavačke i informativne djelatnosti (14. XI. 1974. g.). Na osnivačkoj skupštini izabran je Republički odbor, Nadzorni odbor, a za predsjednika je izabran Marcel Čermak. Godine 1978. održana je II. skupština našega Sindikata, na kojoj je za predsjednika ponovno izabran Marcel Čermak, za potpredsjednike Gradimir Agbaba, Marijan Sinković i Ivan Tram, a za tajnika Veljko Vlahović.
Diljem Republike održavani su seminari na kojima su dominirale ove teme: Društveni dogovor o dohotku SR Hrvatske i grupacijski samoupravni sporazumi, samoupravni opći akti – način donošenja i primjena, složenost i uvjeti rada kao jedan od elemenata izrade pravilnika o raspodjeli osobnih dohodaka, aktualna pitanja o načinu ostvarivanja funkcije sindikata u udruženom radu, itd.
Gotovo svi sistemski zakoni, što ih donosi Sabor RH, a koji su bili objavljivani u »Delegatskom vjesniku« (kao poseban prilog »Vjesniku«) bili su predmetom rasprave na Republičkom i Gradskom odboru Zagreba, te u gotovo svim većim poduzećima. Zanimljivo da je samo Gradski odbor Sindikata grafičara Zagreba – od 1979. do 1983. godine – održao ukupno 39 svojih sjednica, na kojima su dominirale veoma krupne teme iz privrednog i društvenog života Zagreba. Prema Izvještaju Republičkog odbora Sindikata grafičara, iz 1983. godine, »bio je to period vrlo otežanog privređivanja, borbe za veći izvoz, provođenje mjera ekonomske stabilizacije, aktivnosti na razvoju udruživanja rada i sredstava i samoupravnog planiranja.« Sindikat radnika u grafičkoj, izdavačkoj i informativnoj djelatnosti Hrvatske održao je 22. rujna 1982. godine u Zagrebu svoju III. skupštinu, na kojoj je konstatirano da je u okviru toga Sindikata organizirano 227 osnovnih organizacija (podružnica), sa 30.233 člana (u 10 zajednica općina).
Rad Republičkog odbora odvijao se kroz četiri komisije: Komisija za razvoj društveno-ekonomskih odnosa i razvoj samoupravljanja, Komisija za organizaciono-političku izgradnju Sindikata, Komisija za uvjete rada i društveni standard, Komisija za društvene aktivnosti, odmor i rekreaciju.
Izvršni odbor Sindikata imenovao je i dva sekretara Republičkog odbora, i to: Borisa Bišćana i Veljka Vlahovića, dok je tzv. predsjedavajući (predsjednik), uveden 1980. godine za sve sindikate i SSH, imao jednogodišnji mandat.
U tom je periodu Republički odbor raspravljao i o privatnim tiskarama, te zajedno s Općim udruženjem grafičke industrije PKH, podnio primjedbe na Nacrt Zakona o zanatstvu, zahtijevajući da se u Zakonu točno utvrdi koje grafičke poslove mogu obavljati zanatske radnje – tiskare te da se iste stave pod društvenu kontrolu, kao i tiskare u društvenom sektoru.
U Domu Sindikata grafičara u Zagrebu održana je IV. skupština, 1986. godine. Dominirale su teme vezane za ekonomsku stabilizaciju i spašavanje društvenoga sustava koji je tonuo sve dublje. Na obzorju se naziralo novo vrijeme – 1990. godina.