Hrvatska se već treću godinu za redom suočava sa tvrdoglavom krizom. Svako malo govori se o tome da smo dotakli dno i da sada slijedi oporavak. Pronalaze se putevi koji vode do oporavka, marljivo i danonoćno se radi no rezultata nema. Po rastu, bolje rečeno padu bruto-društvenog dohotka, Hrvatska se nalazi na europskom dnu. Što više, prema ocjenama svjetskih financijskih institucija, Hrvatska je među dvadeset i jednim kandidatom za bankrot. Sva ta lutanja govore da razlozi nastanka krize jednostavno nisu prepoznati. Na početku se negiralo da kriza uopće postoji da bi se nakon toga za sve krivila svjetska gospodarska kriza. Kada je ta kriza u svjetu uglavnom prevladana, a kod nas i dalje traje, traže se drugi razlozi. Zanimljivo je da se pri tome uopće ne spominju nekih od najvažnijih uzroka koji su doveli do teškog položaja u kojem se nalazimo. To su devalvacija znanja i rada.
Izgubljena generacija
Nedavno je zagrebački Fakultet elektronike i računarstva ispitao razinu znanja studenata koji se ove godine upisuju na fakultet. Rezultati su porazni. Pokazalo se da studenti imaju sve manje volje za učenje, ne znaju kritički misliti te na fakultet dolaze bez potrebnog predznanja iz srednje škole. U cjelini, znanje ovogodišnje generacije najslabije je u zadnjih šet godina otkako se takva ispitivanja provode. Sami studenti su na različite načine objašnjavali zbog čega je nastala ta njihova „izgubljena generacija“. Okrivljuju suviše laganu državnu maturu, bolonjski sustav ili orijentaciju na lako dostupne i površne informacije sa interneta. Međutim, nije spomenuta društvena pozadina koja je u stvari najoodgovornija za blijedu sliku naših mladih intelektualaca. Radi se jednostavno o tome da znanje u proteklih dvadeset tranzicijskih godina nije bilo bitno za uspjeh na gospodarskom i političkom planu. Neke druge osobine bile su važnije.
U Hrvatskoj tržišno gospodarstvo ili kapitalizma postojali su i prije socijalističkog eksperimenta. No, njegovo obnavljanje početkom devedesetih pratile su sve one popratne pojave koje su karakteristične za nastanak i učvršćivanje kapitalizma u devetnaestom stoljeću. U stvaranju velikih bogatstava u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim američkim državama i ostalim perjanicama današnjeg svjetskog poretka nisu se birala sredstva. Vlasnici željeznica, čeličana ili banaka bili su više nalik na bandite nego na pristojne poslovne ljude. Tek kada su učvrstili svoje bogatstvo, mogli su sebi dozvoliti luksuz da postanu moralni i ostali stupovi društva.
U Hrvatskoj se taj proces sto godina kasnije ponovio. Kod nas su gotovo preko noći odjednom pojavili vlasnici svega i svačega a da pri tome ni danas nije jasno na koji način su oni stekli ta velika bogatstva. Istina je, svako malo se govori o reviziji pretvorbe, no s obziorm na to da do sada na tom području ništa nije učinjeno, novopečeni vlasnici mogu i dalje mirno spavati. Život teče dalje. Kao što je rekao Ljubo Česić Rojs, „tko je jamio, jamio je“.
Dakle, u preraspodjeli narodnog bogatstva nije bilo bitno znanje. Bile su bitne političke i ostale veze i spremnost na poduzimanje svih onih poteza, bili oni zakoniti ili ne, kako bi se prigrabilo što veće bogatstvo. Oni koji su se tako ponašali, bili su uspješni a oni koji su se pouzdali samo u svoj pošteni rad, ispali su budale. U takvoj društvenoj klimi stasaju naše mlade generacije. S jedne strane vide kako se kojekakvi sumnjivi tipovi razbacuju svojim bogatstvom, a u isto vrijeme mladi znanstveni novak mjesečno radi za 5.400 kuna. Uz sve to, njegova perpesktiva je neizvjesna jer je pitanje da li će se za njega naći radno mjesto kada doktorira.
Političke i rođačke veze i nepoštenje bili su uspješni kao sredstvo u prerapodjeli nekadašnjeg društvenog bogatstva. Međutim, kada je razgrabljeno što se razgrabiti dalo, postavlja se pitanje što dalje. Situacija u kojoj se sada nalazimo pokazuje da se s dosadašnjim praksom u gospodarstvu ne može dalje. Razvoj se ne može temeljiti na lopovluku i podobnosti. U prvi plan moraju doći rad i znanje.
Znanje je obezvrijeđeno na više načina. Ono na društvenoj ljestivici vrijednosti zauzima nisku poziciju. Tu nisku poziciju podržava nisko ulaganje u znanost. Hrvatska prema broju stanovnika ima osjetno manje doktora znanosti u odnosu na Sloveniju i Austriju. Sredstva koja se odvajaju po jednom studentu dvostruko su manja a sredstva za znanost i istraživanje praktički su dovoljna za održavanje skromnog hladnog pogona. Hrvatska je daleko od zemlje znanja o kojoj se govori na sva usta. U stvarnosti, mlade generacije su nam sve neobrazovanije. S obzirom na gospodarsku situaciju u kojoj se nalazimo, očito je prijeko potrebno mijenjanje poslovne filozofije.
Radnici jedan od najugroženijih slojeva društva
Sličnu ponižavajuću sudbinu kao i znanje, doživio je rad u tranzicijskom razdoblju. Sve poremećaje u gospodarstvu prvi su na svojoj koži osjetili radnici. Bacani su na ulicu tako da je sada zavod za zapošljavanje krcat nezaposlenima, ne dobivaju plaću a u mirovinu su silom ili milom otišli mnogi radno sposobni ljudi. Posječna radnička plaća jedva je dovoljna za kakav takav život. No, i pored toga poslodavci smatraju da je i takva kakva je previsoka. Zbog njene visine hrvatski proizvodi tobože nisu konkurentni. Naravno, pri tome ne postavljaju pitanje kako je konkurentno njemačko gospodarstvo s prosjekom plaća od tri tisuće eura, dakle četiri puta većom od hrvatskog prosjeka.
Sve nam to govori da su uzroci krize dublji nego što mislimo. Kako bismo izašli iz krize, bit će između ostaloga potrebno naglavce preokretnuti sustav vrijednosti kako bi rad i znanje došli na prvo a ne na zadnje mjesto.
