Veljača 2015. – Rastuća nejednakost plodno tlo za ekstremizam!

Veljača 2015. – Rastuća nejednakost plodno tlo za ekstremizam!

Globalni gospodarski sustav, kakav danas egzistira, nije dobar za 6 milijardi ljudi. Svijetu su potrebna ulaganja i poslovi. Masovna nezaposlenost, nepovjerenje u institucije, rastuća nejednakost i ekstremizam globalni su rizici za radnike, poslodavce i nosioce političke vlasti. Neka globalna istraživanja pokazuju kako samo jedna od dvije osoba vjeruje kako će sljedeća generacija naći dostojan posao. Preko dvije trećine ljudi vjeruje kako gospodarski sustav prije pogoduje bogatima nego što je pravedan za većinu ljudi i da preko 62% svjetskog stanovništva želi smanjiti moć korporacija.

Nismo im po volji

Među sto najjačih ekonomija svijeta više je multinacionalnih kompanija nego nacionalnih ekonomija (država)! To dovoljno govori o krupnom kapitalu i odnosu rada i kapitala. Upitno je što i kako multinacionalne kompanije, s tolikom ekonomskom i financijskom snagom, s tolikom moći, a bez adekvatne kontrole, doista rade. Vjeruje se da ruše pojedine vlade, ako im nisu po volji, kako onda ne bi i sindikate, koji im definitivno nisu po volji!

Otuda i idu uporni pokušaji poslodavaca i njihovih udruga, a s početkom krize sve više i javnih vlasti, da posvađaju sindikate u javnom i privatnom sektoru, kao da će radniku u privatnom sektoru biti lakše i bolje ako onaj u javnom sektoru dobije otkaz ili nižu plaću. Hrvatskoj trebaju produktivni i kvalitetni proizvodni radnici, a njima treba kvalitetno i dostupno zdravstvo, obrazovanje, učinkovita državna uprava… jer kvaliteta i dostupnost javnih usluga jamče veću produktivnost, veću konkurentnost, gospodarski rast, zapošljavanje, i u konačnici, veći životni standard svih građana.

Poslodavcima trebaju radnici, a radnici trebaju pravedne poslodavce. U ovom trenutku poslodavci ne ispunjavaju svoj dio tog ugovora. Današnji poslovni model je loš za ljude, loš je za gospodarstvo, loš je za stabilnost i demokraciju u nacionalnim državama i globaliziranom svijetu.

Neprilagođeni jaz i u plaćama

U tom pravcu ide i usporedba stanja i kretanja plaća u javnom sektoru, poduzećima u državnom vlasništvu i privatnom sektoru. Zaposleni u ustanovama i organizacijama u državnom vlasništvu u djelatnostima javne administracije, obrazovanja i zdravstva definirani su kao zaposleni u javnom sektoru. Poduzeća u državnom vlasništvu poslovni su subjekti u većinskom državnom vlasništvu, koji se bave drugim djelatnostima osim triju djelatnosti kojima se bavi javni sektor, dok svi ostali zaposlenici čine privatni sektor.

Ako se uspoređuje samo prosjek plaća u javnom sektoru s prosjekom u privatnom, tada je razlika 25 posto u korist javnog sektora, kako tvrde istraživači. Ali kada uzimaju u obzir to da je po strukturi zaposlenih u javnom sektoru više obrazovanijih i iskusnijih ljudi, tada je ta razlika oko pet posto, s opaskom da se tome mora pridodati da je u privatnom sektoru raširena praksa plaćanja dijela plaće na ruke. U uvjetima krize privlačnost rada u javnom sektoru ne temelji se samo na plaći, već i na drugim beneficijama – sigurnosti radnog mjesta, fleksibilnosti radnog vremena i ostalog. Ako se plaće stave sa strane, jasno je da većina ljudi želi raditi za državu. Ona je dobar poslodavac, posebno za ljude sa srednjom i nižom stručnom spremom. Ako se svi pokušavaju ubaciti u javni sektor, pokazuje to da je taj sektor u prednosti. Kada počnu bježati iz javnog sektora, zna se da je doba prosperiteta i da privatni sektor raste.

Prava visoke razine

U posljednje vrijeme i naša veteranska populacija pokušava osvojiti status države u državi. Privilegiran u odnosu na sve druge. Prava visoke razine, kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno nastradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Ali istodobno, primjerice, slijepe osobe u Hrvatskoj primaju naknadu koja je višestruko manja nego u nekim ne bogatim, susjednim, slično siromašnim zemljama. Ne želeći umanjiti značaj njihovih zasluga, veteranska populacija morala bi biti svjesna da je svojim mirovinama i drugim pravima privilegirana u odnosu na druge segmente hrvatskog društva. Ta izdvojenost može biti razlogom distanciranja, pa i sve primjetnije javne zlovolje prema njihovim zahtjevima. Nastavi li se od njih stvarati posebna kasta u socijalno sve ugroženijoj zemlji, mogli bi postati omrznuti, slično kao odnarođena politička klasa.