Španjolski su studenti (ove jeseni) u čak 60 gradova prosvjedovali protiv Bolonjskog plana za europsku reformu visokog školstva, jer to što on nudi, tvrde studenti i mnogi profesori, predstavlja uništavanje znanosti kakvu europska civilizacija poznaje stoljećima i njeno svođenje na vještine i banalna znanja.
Dr. sc. Hose Luis Pardo, profesor filozofije na Sveučilištu u Madridu, objavio je (»El Pais«, sredinom listopada, 2008. g.) zapaženi tekst, pod naslovom »Raspad sveučilišta«, u kome se oštro obrušio na reformu visokog školstva u Španjolskoj i u Europi. Prenosimo glavne naglaske iz spomenutog teksta.
»Društvo znanja«
Ova sintagma, pretvorena u propagandni znak, označava luku u koju bi trebale stići aktualne reforme. Ona u sebi skriva, s jedne strane, zamjenu saznajnih sadržaja za njegovo pakiranje: nude se instalacije primijenjenih tehnološko-informatičkih sadržaja u svim obrazovnim institucijama, umjesto samoga progresa znanosti. Društvo se ponaša kao da kompjuteri spontano stvaraju znanje i da oni nisu uopće savršeno kompatibilni s glupošću, neistinom i lažima. S druge strane, takvo »znanje«, koje je izgubilo svaku primjesu onoga što bi ga mogloodrediti ili konkretizirati, jest dramatičan rezultat destrukcije teorijskih doktrinarnih artikulacija znanstvenog istraživa nja. Dakle, sve se pretvara u vještinu i spretnost – da bi se kotiralo na poslovnom tržištu. Ne najavljuje se samo zamjena logike znanstvenoga istraživanja poslovnim beneficijama u raspodjeli znanja, već je to i odbijanje vlasti da daje prioritet kvalitetnom obrazovanju koje bi se moglo boriti protiv političkih posljedica socijalno-ekonomske nejednakosti u društvu.
»Novo tržište znanja«
Kada branitelji »društva znanja« (E. Gidens je tu vodeća ličnost) tvrde da će buduće tržište rada zahtijevati većinu radnika s visokim obrazovanjem, oni ne govore o povećanju znanstvene kvalifikacije, već suprotno – o potrebi da se snizi kvalifikacija visokoga obrazovanja, da bi se ono prilagodilo promijenjenim potrebama tržišta rada, zahtijeva se raspad znanja koje je prije činilo visoko obrazovanje, te njegovo svođenje na konkurentnost koju zahtijeva tržište rada. To što se ljudi upućuju da idu za tim »visokim obrazovanjem« u toku čitavog svoga radnog vijeka, samo po sebi je upadljivo; samo je potpuno nekvalificiranoj radnoj snazi neophodno da se stalno dokvalificira, i samo je ona pogodna primati takvo obrazovanje. Možda se baš zato novo sveučilišno obrazovanje naziva »post-srednje obrazovanje«, što će reći – beskrajni nastavak srednjeg obrazovanja. Kao što sam Gidens priznaje, visoko obrazovanje će kao profesija gubiti privlačnost koju je imalo u nekom vremenu za mlade ljude iz njegove generacije, za razliku od drugih poslova u industriji i bankarstvu. Gubit će ga u mjeri u kojoj sveučilišni profesori postaju supersektor za »proizvodnju znanja« za industriju i bankarstvo.
»Zalazak visokih studija«
Zbog toga se ne treba čuditi što će »proces« završiti kao atentat na profesiju profesora srednje škole; priznajući poraz čak i prije njegove primjene, obrazovne vlasti dozvoljavaju da nove diplome ne daju diplomcima pravo da budu profesori srednjih škola, što je skoro jedini izlaz za studente društvenih znanosti. Ali, umjesto da to dopune s povećanim znanjem, to se zamjenjuje tečajem za psihopedagošku profesionalnu orijentaciju, koji osuđuje profesora i učenike srednjih škola na intelektualno siromaštvo i na srednji rok dovodi do nestanka visokih studija društvenih znanosti.
Jedino što sada radimo, ispod nejasnog i upornog obećanja za buduću kompetentnost, jest da rušimo, pojeftinjujemo i rasturamo ono što je do sada postojalo, a na samo sveučilište unosimo nezadovoljstvo koje već vlada u srednjim školama, a sve to bez ikakve ideje vodilje kakav bi to mogao biti model kome idemo, jer takvo nešto ne postoji. Osim ako kulturno siromaštvo i degradacija znanja na prostu robu nisu za nekoga model za imitiranje.
Smrtni udarac državnom obrazovanju
Ono što političke vlasti ne kažu, jest da se pod pompoznim imenom »Bolonjski proces« odvija najjednostavnija i najkompliciranija operacija kulturnog preuređenja, koje cilja da se drastično smanji veličina sveučilišta (da manje košta) i da njegovo funkcioniranje u cjelini podredi potrebama tržišta i zahtjevima poduzeća i budućih poslodavaca diplomaca. Operacija se uklapa u opći koncept raspada institucija karakterističnih za socijalnu i pravnu državu, a i slaže se s ostalim financijski preskupim primjerima potčinjavanja državne imovine u korist privatne. Bolje je stvari nazvati pravim imenom, a ne to predstavljati kao »promjenu paradigme« i »pedagošku revoluciju«.
