Sve hrvatske vlade, manje ili više, u jednome su iste: sve nekretnine i većinu prirodnih resursa, u državnom vlasništvu, treba privatizirati, jer, kako tvrde, privatno je vlasništvo efikasnije od svih drugih oblika vlasništva, i jedino ono jamči uspješan razvoj društva i sreću pojedinca. No, da li je to baš tako? Kina, primjerice, već dvadesetak godina ima rast veći od 10 posto, a danas, u doba recesije, zadržala je rast na 7 posto. A temelj razvoja nije privatno, nego državno vlasništvo i, k tome, nema višestranačkog sistema.
Privatno vlasništvo kao neoliberalna dogma
Za neoliberale svi oblici vlasništva, osim privatnoga, pripadaju truloj ostavštini propalih ekonomskih i političkih poredaka. Kapitalizam, tvrde oni, podrazumijeva samo jedan oblik vlasništva, odnosno sve što nije privatno, zapravo je neka vrsta prijevare. nema odgovora zašto je sva neoliberalna ekonomija u svijetu bankrotirala i zašto, čak i u SAD-u gdje je niknula, prima injekcije države da bi kako-tako disala? Zašto se upravo iz tih zemalja počela širiti ekonomska kriza koja trese velik dio svijeta?
U Europi se već decenijama natječe nekoliko oblika vlasništva kojima je jedini sudac tržište. U Francuskoj, na primjer, Peugeot-Citroen je privatna tvrtka, a Renault je državna. Ili: 80 posto austrijske prerađivačke industrije u državnom je vlasništvu. U Italiji oko 30 posto privrede nalazi se u zadružnom vlasništvu. U Bolonji je tvornica keramičkih pločica u vlasništvu zaposlenih. Radnici su dioničari, a dionicama se ne trguje čak ni u krugu tvornice. Naime, nakon određenog vremena provedenoga u tvrtki svi zaposlenici dobivaju, besplatno, svaki po jednu dionicu, koje im daju pravo da sudjeluju u podjeli dobiti, upravljanju i izboru direktora. kada napuštaju tvrtku, ili odlaze u mirovinu, ona od njih otkupljuje njihovu dionicu (a to je i oblik otpremnine) i dodjeljuje je drugome radniku.
Državna je i najveća europska aerokompanija, Air France, kao i znatan dio bankarstva. Ili: Deutsche Telekom, koji je kupio najveću hrvatsku telefonsku tvrtku, vlasništvo je njemačke države, isto kao i Volkswagen i mnoge banke. Njemačka kancelarka Angela Merkel zabranila je nedavno zatvaranje tvornica u Njemačkoj i velikom financijskom
injekcijom spasila Opel od bankrota.
A što (pre)ostaje radnicima?
Sva materijalna blaga, osim prirodnih resursa, stvorili su hrvatski radnici i ni jedna vlada, ili bilo koja druga državna institucija, nema prava rasprodavati “obiteljsko srebro” strancima, i tako Hrvatsku i njene građane pretvarati u roblje krupnoga kapitala i tuđih interesa. Zašto su sada svi neprijatelji oni koji ne vjeruju da je sreća samo u privatnom vlasništvu? Zašto se Kina našla na udaru optužbi, a stvara državni kapitalizam uz pomoć svoje Komunističke partije? To jest čudno i neobično, ali daje rezultate. Tvorac kineske tranzicije Deng Xiaoping postavio je davno tezu da nije važno koje je (vlasničke) boje mačka, važno je da (u tržišnoj konkurenciji) lovi miševe.
I u Kini postoje negativne posljedice privatizacije, kao u drugim zemljama – od korupcije i bezakonja do velikih socijalnih razlika, ali ništa od toga ne pripisuje se privatizaciji, a niti jednoga kineskog milijardera ne optužuje se za privatizacijsku pljačku. Zašto? Zato što nije bilo niti privatizacije. Naime, širom su otvorena vrata privatnoj inicijativi i privatnom vlasništvu, ali su postojeća poduzeća ostala državna. Shvatili su da je svaka tvrtka dobra ako dobro posluje na tržištu, bez obzira tko je vlasnik.
Grandiozni uspjesi Kine na ekonomskom planu mnogima u svijetu “bodu oči”. U proteklih četvrt stoljeća cijeli je svjetski financijski sistem – od Washingtonskog sporazuma do MMF-a, Svjetske banke, pa i Europske unije, prilagođen interesima krupnoga kapitala, a tranzicijskim je zemljama nametnut model totalne privatizacije, koji se ne ograničava samo na pravdu. u tome je zamka iz koje se valja iščupati.
