Pitanje je na koje bi trebali odgovoriti ljudi koji su dali naputke tvrtkama u državnom vlasništvu vezane za antirecesijske mjere. Za početak stradati će tvrtke u večinskom vlasništvu države, a onda i tvrtke u privatnom vlasništvu.
Vlada kažnjava uzorne, a ne gubitaše
Tvrtkama u državnom vlasništvu zabranjuje se isplata regresa, dara za djecu i božičnice. Možda je to i ispravna odluka Vlade za one tvrtke u kojima financijsko stanje i nije tako sjajno i svim dotatnim isplatama sve više tonu, ali Vlada očito nije svjesna da postoje i tvrtke koje privređuju dovoljno da mogu isplatiti i puno više od regresa.
Znači radnici tih tvrtki zaslužuju nagradu za marljivost koju svakodnevno pokazuju na radu. Postoji ona stara «Ne mogu oni mene toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi». Pa zar nam to mora biti prva misao kad dođemo na radno mjesto? Dragi zakonodavci vi nas tjerate na to, a možda i ne, možda sam u krivom, jer da vi razumijete zakone koje donosite bili bi svjesni da vrijede i za vas, da ih se i vi morate pridržavati.
Pritisci koji se vrše na direktore i nisu baš toliko zakonski i pitanje je da li se pritisak radi zbog njihove nepodobnosti ili njihove nesposobnosti. Ako neka tvrtka završi godinu sa gubitkom od 200-tinjak milijuna kuna onda definitivno treba razmisliti o smjeni uprave, a i rad nadzornog odbora i skupštine je upitan.
Najmanje je upitan rad običnih radnika, a oni se najviše kažnjavaju vašim antirecesijskim mjerama. Meni to baš i nije jasno, tražio bi vas da mi malo pojasnite ali znam da nije ni vama jasno. Godinu dana pokušavamo smanjiti radno vrijeme, ukinuti regres, božićnicu, uskrsnicu ili dar djeci, djeliti otkaze, smanjiti plaću na bilo koji način. Radimo pritiske na poslodavce kad pregovaraju sa sindikatima o većim pravima radnika od onih zakonskih, tj. o Kolektivnim ugovorima. Mnogi radnici nisu ni svjesni značenju i moći Kolektivnog ugovora, a pokazala nam je Vlada da ni ona nije svjesna.
Značaj kolektivnih ugovora
Radnici (tu ubrajam radnike, šefove i direktore) morate biti svjesni da sindikat pregovorima za Kolektivni ugovor ugovara prava koja su iznad Zakona o radu, Zakona o zaštiti na radu, Zakona o porezu na dohodak i ostalim zakonima koje na prijedlog Vlade donosi Sabor i trenutno je najvažnija zadaća svih sindikata da Kolektivni ugovori budu što povoljniji za radnika, a ujedno da poslodavac može ispuniti ugovorene obveze.
Zadaća poslodavca bila bi jednaka kao i zadaća sindikata jer poslodavac i sindikat trebali bi biti partneri, jer sindikat nisu povjerenici i profesionalci, sindikat su svi članovi zaposleni kod nekog poslodavca i svi članovi imaju pravo izjasniti se, ali isto tako imaju i obveze. Danas više ne bi trebalo biti sindikata koji se bave svinjskim polovicama i sličnim stvarima.
Na žalost problem je taj da se puno članova pita kakve koristi imaju od sindikata, gledaju ljude koji rade kraj njih, a nisu članovi. Vide da imaju ista prava kao oni i na prvi pogled sa pravom se pitaju, ali svaki čovijek kad malo stane na kočnicu i razmisli svjestan je što mu znači članstvo u sindikatu.
Gdje je nastala solidarnost
Na neki način nas je sve skupa Vlada isto tu preveslala kad je prije nekoliko godina Ustavni sud ukinuo doprinos solidarnosti i na taj način pokušalo se udariti na sindikate. Malo se prisjetimo, kad je utvrđen doprinos solidarnosti izlazilo se na referendume i radnici su se mogli izjasniti žele li takav Kolektivni ugovor ili ne, nakon što su se izjasnili da žele, Doprinos solidarnosti se ukida. Mogu vam reći da je za vrijeme trajanja odredbe o doprinosu solidarnosti bilo puno više interesa za članstvo u sindikatu, ljudi su naglo progledali i vidjeli koliko je dobro biti član. Možda je posrijedi bilo samo to što su za malo više novaca mogli imati sva prava članova sindikata. Nije li to sramotno, gledamo kako se drugi bore da i mi imamo što veća prava, pa ako uspije super, a ako ne uspije opet dobro, jer mi ionako nismo bili izloženi, a sve samo zbog nekoliko kuna, samo zbog novca. Pa gdje je nestala čast, poštenje i čist obraz? Zar se to doista može kupiti novcem?
Vlada koja ne poštuje svoje obveze
No vratimo se mi glavnoj temi. Nekad prije mislio sam da ljude možemo motivirati dajući im razne stimulacije (božićnica, regres) i ostale stimulacije kojima im dajete do znanja da primjećujete njihov rad i njihovo zalaganje, a time potičemo na još veći rad i veći trud ne samo radnike koji su stimulirani nego i sve ostale radnike i tvrtka koja radi na taj način teško može propasti.
Ako smanjimo radno vrijeme svi će biti sretni i nasmješeni, tvrtke zato što će smanjiti rashode, radnici zato što će manje raditi, a država zato što će dobiti manje novca u razne fondove. Hmm pitam se, pa zašto bi država bila sretna sa manje novca u fondovima, nije mi jasno ali sigurno ih ima kojima je jasno, a uvijek se može smisliti neki porez pa ako su proračuni krivo napravljeni da se isprave greške pojedinaca. Vlada može zatražiti od poslodavaca da raskinu Kolektivne ugovore i time se gubi obaveza isplate regresa, božičnica…, ali postoji otkazni rok za raskidanje, tako da se za vrijeme trajanja otkaznog roka poslodavac mora pridržavati svih stavki Kolektivnog ugovora, a ako se poslodavac ne pridržava i ne isplati ugovorene obveze isplatit će ih kasnije u puno većim iznosima zajedno sa sudskim i odvjetničkim troškovima.
Regresi i božičnice uredno su navedeni kao stavke u Državnom proračunu za 2010. godinu , a nadležni ministar kaže da nema potrebe za rebalansom, znači taj novac je već predviđen za isplatu i ima ga, a da je pogriješio sa proračunom sigurno bi kao kvalitetan stručnjak i častan čovjek podnio ostavku jer to je teška i ozbiljna pogreška.
