Vrijeme je odmora. Na našim autocestama vide se kolone automobila koji hitaju prema moru. Na prvi pogled, dade se pomisliti da se ništa nije promijenilo. Međutim, statistički podatci za prvih pet mjeseci ove godine govore drugačije. Broj stranih gostiju je osam posto manji, a broj ostvarenih noćenja je manji za sedma posto. Pad domaćih gostiju je još je izraženiji, Njih je 11 posto manje kako po broju tako i po ostvarenim noćenjima.
„Radnici su se dosta odmarali, vrijeme je da rade“
Na taj način nastavlja se ostvarenje jedne od antologijskih izreka nastalih u vrijeme privatizacijske pljačke. Tada je jedan od sudionika pretvorbenog kriminala rekao da su se radnici dosta odmarali, a sada je došlo vrijeme da rade. Ta glupost se od tada bezbrojno puta ponavljala. Uspjela je potpuno zasjeniti činjenicu da je Hrvatska u tranziciju ušla kao srednje razvijena industrijska zemlja, s tehnologijom koja je zaostajala samo za korak za najrazvijenijim zemljama. Tu industriju nisu razvili novopečeni vlasnici koji su pojavili niotkuda nego upravo ti radnici koji navodno nisu ništa radili već su se odmarali. A ti novopečeni tajkuni tu industriju su uspjeli uništiti samo zato da ostvare neki svoj sitni privatni interes.
Kako bilo da bilo, činjenica je da se radnici sve manje odmaraju. Od nešto više od 11 milijuna gostiju koliko se odmara u Hrvatskoj, svega je 1,9 milijuna domaćih gostiju. Od 56 milijuna noćenja, oni ostvaruju svega 6 i pol milijuna što znači da se naš domaći gost prosječno godišnje odmara 3,5 dana.
A nije to zato što se radnici ne žele odmarati. Na neki ozbiljniji odmor sigurno ne može razmišljati više od milijun umirovljenika s prosječnom mirovinom koja jedva prelazi dvije tisuće kuna mjesečno, niti onih 260 tisuća nezaposlenih ili pak šezdeset tisuća onih koji rade a ne primaju plaću.
Sve manje na odmor može misliti prosječni radnik s mjesečnom plaćom od 5.300 kuna. Ako se računa da za pansion za četveročlanu obitelj treba dnevno tisuću kuna, desetodnevni odmor je za najveći broj njih neostvareni san, odnosno pustolovina koju kasnije moraju mjesecima otplaćivati.
Kuda su nestala odmarališta
Situaciju pogoršava činjenica da su praktički potpuno nestala radnička odmarališta koja su ranije imala sva velika i srednja, pa i mala poduzeća. Uz regres, radnička obitelj je relativno bezbolno mogla provesti odmor na moru ili negdje drugdje u nekom ugodnom okružju. Mnoga ta odmarališta u jeku privatizacije komercijalizirana su i prosječnom radniku postala nedostupna.
Odmor radnika zbog svega toga mora postati jedna od nezaobilaznih tema sindikalnog rada. Naravno, u sadašnjoj situaciji prioriteti su nešto drugačiji. Pred sindikatom je borba za očuvanje svakog radnog mjesta, očuvanje postojeće razine plaća i odupiranje svim onim ostalim pritiscima kojim poslodavci probleme koje su oni uzrokovali žele prebaciti na leđa radnika. No, u perspektivi, sindikat mora voditi računa ne samo o egzistenciji radnika već i o kvaliteti njihovog života a pristojan odmor je svakako jedan od elemenata tog pristojnog života. U tom su smislu susreti grafičara, koji su ušli u četrdesetu deceniju svog postojanja, svakako zdrava jezgra koju treba dalje razvijati.
