Mnogi od svoga rada ne mogu živjeti
Svi zakoni u našem okruženju, koji se donose kako bi definirali rad, radna prava i obaveze te štitili radnike, zapravo imaju za cilj da očuvaju neoliberalni kapitalistički sistem i nisu namijenjeni zaštiti radnika.
U vremenu krize došlo je do degradacije statusa radnika u smislu godišnjih odmora, plaćanja opasnih ili napornih smjena, činjenice da ljudi sa najmanjim plaćama ne dobivaju nikakvu nadoknadu za noćni rad ili dodatne sate rada. Dakle, čitav niz malih mjera koje su dovele do toga da su danas radnička prava temeljno smanjena. Ljudi koji su danas redovno zaposleni, što je inače sve rjeđe i to je privilegij, padaju u siromaštvo zato što su njihove plaće sve manje do minimalne, tamo gdje je una utvrđena. Oni od svoga rada više ne mogu živjeti! Zapravo je nevažno da li je netko zaposlen ili nije, jer je ideja rada potpuno dezavuirana. Raditi znači patiti se i ništa drugo. Rad ne izaziva nikakve kreativne impulse i ne označava nikakvu karijeru, sveden je na nešto što je loše i ne pomaže čovjeku. Rad je postao samo jedan od elemenata otuđenja koje sprovodi neoliberalni kapitalizam.
Više nema čuvene formule „tri osmice“ – osam sati rada, osam sati kulturnog obrazovanja, osam sati odmora jer ne postoji nikakva mogućnost besplatne kulture i dodatnog obrazovanja, zabave, rekreacije, sporta. Mnogi ljudi moraju raditi mnogo više od osam sati da bi preživjeli. Nitko ne govori o tome koliko vremena i života odlazi na te dodatne poslove i kakvo će biti stanje njihovog zdravlja nakon pet godina takvog rada.
Poslodavci bi najradije da nema nikakve zakonodavne regulative
Svaka liberalizacija zakona o radu posljedica je zahtjeva poslodavaca koji bi, vjerojatno, najradije da ne postoji nikakav zakon, nego da mogu raditi kako hoće. Sindikati pak traže čvršću zaštitu. U tome bi vlade, kao predlagatelji zakona, trebale iznaći balans između krajnje liberalizacije i krajnje rigidnosti, s time da bi ipak trebale biti malo više na strani radnika s obzirom da znamo da su oni uvijek slabija strana.
Utjecaji izvana
Snažan je utjecaj „stranih faktora“ u reguliranju radnog zakonodavstva. Manje više u zemljama tranzicije svugdje je tako, čime pripremaju teren za ulazak stranih kompanija kojima je bitno da imaju što jeftiniji rad. Primjerice, Američka privredna komora zalaže se za uspostavljanje američkog sistema koji ne prepoznaje ni sindikate, ni veliki broj stvari koji su nama temelj svakog radnog odnosa. Radnik nema mogućnosti ugovoriti nikakve uvjete za sebe, ni za jedno pravo. Ljudi najčešće šute jer se boje za posao, boje se da neće primiti plaću ako nešto kažu a i nisu organizirani. Svaka zakonodavna izmjena ne ide u korist radnika. Može se dobiti neka mrvica izmjenama zakona, ali će se na drugoj strani tri krupne stvari izgubiti?
Potpuna liberalizacija tržišta rada dugoročno neće donijeti ikakvu korist. Samo će porasti broj ljudi koji su na nesigurnijim ugovorima, a već ih je jako puno. Širi se skupina onih koji rade, a ne mogu živjeti od rada, dakle koji rade i siromašni su.