Povijest je učiteljica života. Ali ne uvijek. Tranzicijsko iskustvo pokazuje da smo u društvene i gospodarske promjene ušli impulzivno, bez mnogo razmišljanja i analize. Pri tome smo se našli u sutuaciji koja nije nepoznata u svjetskoj gospodarskoj povijesti. Bili smo uvjereni da je dovoljno srušiti stari poredak. Nakon toga, očekivali smo da će uvođenjem tržišne privrede, Hrvatskom poteći med i mlijeko. Pokazalo se da je stvarnost mnogo gora od očekivanja. Jedan od razloga za naše sadašnje teškoće leži u tome što se nitko nije potrudio analizirati što Hrvatskoj donosi uključivanje u globalizirnao svjetsko tržište. Neslućene mogućnosti za razvoj? Ili suočavanje s nadmoćnijom konkurencijom kojoj jednostavno nismo dorasli?
Hrvatska industrija nije konkurentna
Ono što se danas događa u Hrvatskoj dogodilo se, između ostaloga, u devetnaestom stoljeću u Indiji. Tada je jeftina tekstilna roba iz Velike Britanije, jeftina zato jer je britanska industrija tada bila najrazvijenija u svijetu, potpuno upropastila do tada razvijenu indijsku tekstilnu industrju. Od tog udarca, uz ostale razloge, Indija se nije oporavila ne godinama već decenijama.
Naravno, sada vidimo da Indija iz devetnaesto stoljeća i Hrvatska iz dvadeset i prvog imaju dosta sličnosti. Pod udarom kokurencije koja vlada na globaliziranom tržištu, hrvatske proizvodne tvrtke se ruše kao kule od karata. Nekada snažna tekstilna industirja, industirja kože i obuće i drvna industrija bačene su na koljena. Jedna se tvornica gasi sa drugom izbacujući na zavod za zapošljavanje sve veću rijeku suvišnih ljudi. Metalnu i kemijsku industriju snašla je još gora sudbina. Željezare, koje su nekada zapošljavale dvadesetk tisuća ljudi, praktičk su izbrisane sa lica zemlje. Slična situaciju zadesila je nekadašnjeg giganta Jugoplastiku i čitav niz ostalih metalnih i kemijskih tvrtki. Istina je, nestanku industrije kumovala je nesmiljena privatizacijska pljačka pod pokroviteljstvom politike, no osnovni razlog za propast naše industirje je naša nedovoljna konkurentnost. Taj sumorni niz nastavlja se. Svako malo čujemo da je propala neka tvornica a radnici uzalud trže svoje zaostale plaće i otpremnine.
Novi izazovi
Nakon primanja u Europsku uniju, naći ćemo se pred novim izazovima. O tome su već progovorili predstavnici prehrambene industrije koja se još koliko toliko drži na nogama. U 2013. godini ta industrija više neće biti zaštićena carinama pred konkurencijom iz Euroske unije a izgubit ćemo povlastice koje do sada imamo u trgovini sa zemljama CEFTE. Prije svega sa Bosnom i Hercegovinom i sa Srbijom s kojima ostvarujemo vanjskotrgovinski suficit.
Teoretski, veća konkurencja treba na naše proizvođače treba djelovati tako da i samo povećaju svoju konkuretnost. To znači da prije svega moraju povećati produktivnost uvođenjem novih tehnologija i inovacija. Praksa je nešto drugačija i mnogo okrutnija. Vrlo malo naših tvrtki se ponaša na takav način. Pred naletom konkurencije, tvrtke jednostavno propadaju Ili, poput brodogradlišta, željeznice i poljoprivrede, od države traže da rješavaju njihove probleme. Pri tome se stalno pozivaju na neka svoja prava. Ona se svode na pravo da ih netko drugi uzdržava. Tko?
Problem zaostalog hrvatskog gospodarstva u globalnom okruženju nije riješen. Istina je da postoje jednostavni tržišni zakoni koji govore da uspješni idu dalje a neuspješni propadaju. Međutim, ti tržišni zakoni su u Hrvatskoj do sada ostavili posljedice od kojih ćemo se oporavljati godinama. S druge strane, nije izlaz ni u tome da se neuspješni financiraju jer zadužena Hrvatska to ne može ni kada bi htjela.
Dubina hrvatske krize, koja se po svemu sudeći nastavlja već četvrtu godinu, govori da rješenje nije jednostavno. Ono se tek treba naći. Sigurno se ne nalazi u akrobacijama sa proračunom i sa poreznim stopama. Zahvati su to nužni, no oni ne znače stvarni izlazak iz teškoća. Nije rješenje ni u smanjivanju radničkih prava. Lako je moguće da će vladajuća koalicija zaključiti, ako vec nije, da osvajanje vlasti nije tako sjajna stvar kao što je to izgledalo u prvi trenutak.
