Svako malo, za probleme s kojima se suočava hrvatsko gospodarstvo, optužuju se radnici. Navodno su rigidno radno zakonodavstvo i visoki troškovi rada osnovni uzrok svih naših problema. Tako je je nedavno zborio i američki veleposlanik u Hrvatskoj. S njim se zdušno složio i prvi potpredsjednik Vlade Radomir Čaćić. Stvarno, zbog čega se Hrvatska već četiri godine ne može izvući iz krize, zbog čega nema investicija i zbog čega se ne otvaraju radna mjesta? Rigidno radno zakonodavstvo i visoke radničke plaće sigurno nisu uzrok. Ne samo da 340.000 nezaposlenih koji obijaju pragove zvoda za zapošljavanje nikakvo rigidno radno zakonodavstvo nije spasilo, već se 80 posto ugovora o radu sklapa na određeno vrijeme. A što se tiče visine radničkih plaća, njihova usporedba sa plaćama u razvijenim zemljama je upravo smiješna.
Obilje radne snage
Za izlazak Hrvatske iz krize prijeko su potrebne akcije na dva područja. Jedno obuhvaća rezanje svih vrsta hipertrofiranih izdataka koji se ogledaju u visokim troškovima javne uprave, viskim iznosima za različite subvencije s dvojbenim učinicima i velikodušnom financiranju različitih povlaštenih slojeva. Pristalice najrigoroznije štednje slažu se u tome da restrikcije nisu dovoljne za izvlačenje Hrvatske iz gospodarskog gliba.
Potrebno je paralelno donošenje i provođenje razvojnih programa. Dok oko mjera štednje nema mnogo dilema, samo je pitanje političke i ekonomske procjene do kuda se s njima može ići, situacija sa razvojem nije tako jasna. Razvojni planovi postaju malo po malo svojevrsni mit o kojem se mnogo govori a malo od toga se stvarno realizira. Zbog čega je to tako?
U Hrvatskoj postoje neke od osnovnih pretpostavki za dalji razvoj. Obilje je neiskorištene radne snage. O tome govori podatak da je na zavodima za zapošljavanje 340.180 nezaposlenih. U Hrvatskoj radi samo 51 posto radno sposobnog stanovništva, za razliku od Islanda u kojem je zaposleno 80 posto radno sposobnog stanovništva ili Njemačke sa 75 posto zaposlenih radno sposobnih. U broju nezaposlenih onih do 24 godine je 60.313 a od 25 do 34 godine daljih 79.457. Riječ je dakle o mladoj radnoj snazi koja je prijemčiva za nove ideje i nove izazove. Ne samo to. Posao traži 13.757 onih koji imaju prvi stupanj fakulteta, stručni studij ili višu školu te 18.742 sa fakultetom, akademijom, magisterijom ili doktoratom. Među nezaposlenima je 3.252 diplomiranih ekonomista, 1.742 dplomiranih pravnika, 392 diplomirana inženjera elektrotehnike, 414 inženjera eektrotehnike, 362 diplomirana građevinska inženjera, 683 građevinskih inženjera, 245 diplomiranih arhitekata, 738 informatičara i tako redom.
Ti kadrovski potencjali se ne koriste. Što više, prema nekim prognozama ogroman broj nezposlenih će se ove godine povećati za pedeset tisuća radno sposobnih ljudi koji nikome nisu potrebni.
U čekanju programa
Nedostatak novca također nije prepreka za provedbu kvalitetnih razvojnih programa. Svojedobno je Hrvatska narodna banka smanjila stopu obavezne pričuve bankarskog sektora kako bi se oslobodila sredstva za financiranje razvoja. Ta sredstva praktički nisu iskorištena. Hrvatska narodna banka, zbog viška kuna, ponovno je povećala stopu obavezne pričuve. Bankari su se naime jadali da jednostavno nema kvalitetnih razvojnih programa koje mogu financirati.
Izlazi dakle da je naš osnovni problem nedostatak ideja. Osnovni pokretač novog razvojnog ciklusa mora biti poduzetnički sloj, no očito je da on u cjelini nije dorastao situaciji. To ne treba čuditi. Naš poduzetnici odrasli su prije svega na trgovini, utemeljenoj na nerealnom tečaju kune i na nešto mešetarenja sa nekretninama. Upravo takvo poduzetništvo uzrokovalo je naše sadašnje probleme koji se ogledaju s jedne strane u velikoj zaduženosti a s druge u uništenoj proizvodnji. Ploču treba okrenuti, no kako sada stvori, to je očito mnogo teže.
Nedostatak poduzetničke inovativnosti država ne može nadoknaditi. Govori se o nizu investicijskih projekata koje će država pokrenuti, prije svega na području energetike i prometa. Dometi takvih ulaganja su ograničeni. Riječ je o poslovima na dugi rok, oni mogu smanjiti našu eneretsku ovisnost i doprinijeti iskorištavanju geoprometnog položaj no neće riješiti naš osnovni problem, a to je ogromna nezaposlenost.
Hrvatskom gospodarstvu je dakle prijeko potreban novi poduzetnički sloj. On se mora uključiti u suvremeni svjetski razvoj idejama temeljenim na znanju i inovacijama. Gospodarstvo koje počiva na uvozu, prenamjeni zemljišta u građevinsko, obilato začinjeno korupcijom i lopovlukom, definitivno je potrošeno. Zaista, vrijeme je da razvojni mitovi konačno postanu stvarnost, a poduzetnici da novim idejama napokon opravdaju velika primanja koja su do sada sebi dijelili šakom i kapom. Isto tako, vrijeme je da se prestane izgovor za gospodarske neuspjehe tražiti u radnom zakonodavstvu i visokim radničkim plaćama. Kao što vidimo iz iznijetih podataka, problemi su negdje sasvim drugdje.
