Zbog čega radnici u Hrvatskoj, koji su u prosjeku obrazovaniji od radnika u okruženju, koji su dokazali da su vrijedni i pošteni, danas završavaju kao socijalni slučajevi. Odgovor je samo jedan, a odnosi se na kapital. Put kapitala je uvijek usmjeren profitom, a oni koji ga imaju nikada nisu zadovoljni njegovom veličinom.
Četvrta godina ekonomske krize koja je pogodila Europu i dobar dio svijeta, za njih je, izgleda na odlasku. Statistički podaci najavljuju blagi ekonomski rast u većini zemalja EU. Za Hrvatsku ekonomska kriza još uvijek traje, a naznake su da pravog oporavka još dugo neće biti.
Upravo u takvom trenutku, u našu zemlju stiže zamjenica izvršne direktorice MMF-a da bi prenijela ponovljene, već u izvješću izrečene preporuke ove međunarodne financijske institucije, uoči skorog ulaska Hrvatske u EU. Vremena za sređivanje stanja je vrlo malo, a posla je puno. Ubrzano se radi na sređivanju i ubrzanom rješavanju zaostalih pitanja, jer zahtjevi prema Hrvatskoj postaju njezina obveza koju mora izvršiti. To od Hrvatske traži međunarodna zajednica, jer u svoje okrilje želi financijski sređenu, pravnu i nekorumpiranu članicu. U takvom okruženju sve veći broj ljudi, građana Hrvatske nalazi se na samom rubu siromaštva, a neki su, taj rub već davno prošli. Većina ekonomskih analitičara će reći da je to zbog ekonomske krize koja je pogodila cijelu Europu, da je to zbog nedostatka investicija, da je to zbog visokih opterećenja koja imaju poslodavci na svako zapošljavanje radnika, da su prava radnika prevelika, da je jako mali broj radno sposobnih radnika angažiran i dr. Ovakve teze bile bi obranjive kada ih povijest ne bi demantirala.
Možemo li biti još “fleksibilniji”
Hrvatska je stvarnost po mnogo čemu atipična, te se ekonomske teorije ne mogu primjenjivati na Hrvatsku bez dubljeg sagledavanja problema. Istina je, da se stalno prijepori vode oko rada, koji naprosto iščezava ispod ruku vrijednih radnika. Ostaje pitanje zbog čega radnici u Hrvatskoj koji su u prosjeku obrazovaniji od ostalih radnika, koji su dokazali da su vrijedni i pošteni, danas završavaju kao socijalni slučajevi. Odgovor je samo jedan, a odnosi se na kapital. Put kapitala je uvijek usmjeren profitom, a oni koji ga imaju nikada nisu zadovoljni njegovom veličinom. Hrvatska više naprosto nema vlastitog kapitala da bi mogla s njime kreirati i razvijati svoje gospodarstvo. Već dugo je ovisna o vanjskom kapitalu koji je skup, često nedostupan, a uvijek uvjetovan nekim specifičnim uvjetima.
Najnovije poruke međunarodnih institucija odnose se na „reforme koje moraju uključiti mjere koje bi olakšale tvrtkama da prilagode broj zaposlenih i plaće promjenjivim okolnostima kako bi bile spremne prihvatiti rizik investicija.“ Iz citirane preporuke, koja je više zahtjev nego prijedlog, iščitava se da će se u gospodarstvu morati napraviti silni rezovi koji će zahvatiti veliki broj radnih mjesta, a oni koji će imati sreću da ostanu raditi, trebali bi imati plaće prilagođene „promjenljivim okolnostima“, odnosno, surovim uvjetima na tržištu. Imajući u vidu da je već sada više od 360 000 nezaposlenih, da je broj umirovljenika davno prešao milijun, ostaje pitanje što je sa socijalno-tržišnim modelom za koji su se radnici opredijelili davnih, devedesetih godina. Sada, na pragu ulaska u EU, za Hrvatsku bi ovo mogla biti prijelomna godina. Sam ulazak u EU nam neće riješiti unutarnje probleme, niti će ih pogoršati.
Razlozi našeg stanja nisu samo vanjski
Nisu u pravu oni koji sve unutarnje probleme svaljuju na vanjske faktore, na prilagodbe zakona, jer stvarnost govori da to nije tako. Hrvatski kapital kojega su radnici stvarali je davno iščeznuo iz zemlje. Dijelom je utrošen u vile u elitnim četvrtima europskih središta, dijelom u sumnjive fondove po raznim egzotičnim otocima, dijelom je, uz blagoslov bivših vlasti doživio nekoliko tranzicija sve dok nije postao privatno vlasništvo pojedinaca, a dijelom je nestao bez traga u luksuznom životu pojedinaca, u skupim nekretninama, umjetninama i pokretninama koje su nekada pripadale radnicima.
Nitko ozbiljan tko želi stvarno analizirati stanje hrvatskog gospodarstva ne bi smio zaboraviti početke privatizacije, kada su stotine tisuća ljudi ostajale bez posla, a koja se odvijala bez usvojenih zakona i strateških ciljeva. Tada je, u prvom valu, privatizirano ono što je bilo najvrednije, banke, instituti, zavodi, tvornički kompleksi, hoteli na najboljim pozicijama, cijela trgovačka mreža, zemlja, kombinati. Kritičari bi rekli: „Pa i radnici su tada imali priliku sudjelovati u privatizaciji“. Točno, jesu. Ali, ugrožene egzistencije koja za radnike nije ništa novo već dva desetljeća, radnici su svoje dionice prodavali raznim „torbarima“ koji su s njima izgradili svoja poslovna carstva, a njima dali nešto sitno, za svakodnevne potrebe.
Da je to tako, vidljivo je danas u strukturi vlasništva poduzeća. Niti jedno poduzeće koje je preoblikovano u tranziciji nije u apsolutnom vlasništvu radnika. Dapače, u mnogim tada vrlo uspješnim tvrtkama, radnici rade poslove svojih radnih mjesta ( ako imaju tu sreću ) u poslovnim prostorima koji više nisu njihovi, nego pripadaju drugim vlasnicima. Lančano osnivanje novih tvrtki zamelo je trag kapitalu i posve razvlastilo radnike, ali i poduzeća. Kapital je cijelo vrijeme bježao iz poduzeća. I ona poduzeća koja su bila uspješna, nisu dugoročno vodila računa o svojem opstanku. Nije se dovoljno ulagalo u nove tehnologije, u stvaranje viškova vrijednosti „za crne dane“, pa je iznenadna i neočekivana ekonomska kriza naprosto slomila dezorijentirano, nepripremljeno i slabo gospodarstvo. Dugovi se ne opraštaju nikome. Oni stižu na naplatu i kao aveti pustoše radna mjesta, a vrijedni, odani i radišni radnici preko noći ostaju na ulici bez igdje ičega. Nedavni slučaj proglašenja stečaja u jednoj, tradicionalnoj grani djelatnosti, koji je rezultirao suzama radnika i jednim samoubojstvom, govore najviše o stanju gospodarstva i stanju radnika danas.
Radnici na rubu egzistencije
Kontejneri nisu više eksluzivni samo za umirovljenike. Oni se takmiče s radnicima bez posla, ili s onima koji rade a ne primaju plaću, tko će se prvi ustati i zadnji leći da bi našao neku bocu za 50 lipa, komad odbačene hrane ili neki stari odjevni predmet. Siromaštvo jezivo pritišće i zebe više nego studen u domovima, jer se nema za ratu plina ili grijanja. Socijalni slučajevi na hrvatski način nisu tipični. Oni nisu u ovom stanju iz razloga što su odabrali ovakav život bez rada, što su samovoljno napustili poslodavca, što nisu zadovoljni s poslom. Hrvatski radnici postaju socijalni slučajevi zbog toga što oni jedini plaćaju račune svih ostalih, danas imućnih društvenih grupa, bilo tzv. gospodarstvenika, imućnih tajkuna, koji su, provjereno, potekli iz prosječnih, građanskih obitelji, bez nasljedstva i kapitala, bivših direktora u tranziciji koji su na račun tvrtki došli do kapitala, bivših političara koji su zaduživali zemlju za svoj račun ili za račun svojih prijatelja i istomišljenika, ili, još nepoznatih osoba za čije bogatstvo radnici još niti ne znaju.
Kao što nam se upućuju poruke, prilikom ulaska u EU, kao 28. članice, ovim plodonosnim postignućem, koje će, nešto više od dva desetljeća nakon što je postigla neovisnost, učvrstiti pripadnost Hrvatske europskoj obitelji naroda, u Hrvatskoj nećemo riješiti ekonomske probleme. Pridruživanje Europskoj uniji samo po sebi neće biti dovoljno da osigura rast i radna mjesta prijeko potrebna da bi se značajno poboljšao životni standard građana. Dugovi, koji su učinjeni, moraju se vratiti, a reforme, očito, moraju započeti. Dakle, bolni rezovi koje će opet, najviše osjetiti radnici, nisu gotovi. Oni će sada samo zahvatiti neke druge strukture, koje su do sada mirno promatrale što se događa, jer su same bile pošteđene. Veliko europsko tržište koje nam se otvara ulaskom u EU ima svoje zakonitosti i pravila kojima će se i naša zemlja morati prilagoditi. Ne zbog tog tržišta, nego zbog sebe same i svojeg opstanka.
Industrija devastirana
Od 2000 godine do danas BDP po stanovniku u Hrvatskoj zaostaje za većinom drugih europskih zemalja s tržištima u nastajanju. Ovaj je trend bio pojačan u razdoblju od 2009.g. do 2011.g. kada je mnoge zemlje u srednjoj i istočnoj Europi kriza potakla da poduzmu teške reforme. Investicije u hrvatsku industriju su u prosjeku iznosile svega 5% BDP-a godišnje, što je znatno manje od drugih zemalja.
Industrija u Hrvatskoj se kroz protekla dva desetljeća gotovo nije ni razvijala, a ono malo što je ostalo, je zbog neulaganja i nekonkurentnosti propadalo ili mijenjalo namjenu iz proizvodnog u tržišne kapacitete. U to su vrijeme nestale tekstilna, kožna, a velikim dijelom i metalna industrija. Građevinski sektor je rastao zahvaljujući vanjskom kapitalu i zaduživanju, a prehrambena je industrija dobrim dijelom ovisila o uvoznim sirovinama. Financijski kapaciteti su gotovo u cijelosti prešli u strano vlasništvo. U takvim uvjetima, neulaganja u razvoj gospodarskih subjekata i dugogodišnjim „izvlačenjem“ bonusa i dividendi za privatni račun, danas su i plaće radnika za takve tvrtke postale prevelike i preskupe.
Rizik prebačen na radnike
Nitko od privatnih vlasnika više ne želi dijeliti svoju sudbinu sa tvrtkom koja umire. Naprosto je pušta na koljenima, zajedno s tisućama radnika koji u njoj traže svoju egzistenciju. Ostavljaju ih da odu u stečaj, jer ionako u njima više nema ništa vrijedno zbog čega bi ih trebalo spašavati. Pa neće valjda prodati “svoju” imovinu za spas radnih mjesta radnika?
Tako će se konkurentnost gospodarstva opet graditi s nekim novim kapitalom koji neće doći bezuvjetno, s nekim novim investitorima, ali, opet, u jednoj teškoj tranziciji, preko leđa radnika. Preporuke MMF-a nisu bez osnova, jer je uistinu nedostatak konkurentnosti gospodarstva ključna točka stagnacije. Tko je za to kriv? Naravno, međunarodne institucije to neće utvrđivati, jer to nije njihova zadaća.
Ali, trebalo bi ipak pronaći otete milijarde i vratiti ih u gospodarstvo. To je zadatak naših institucija. Istina, da je stopa participacije radne snage svega 58 % radno sposobnog stanovništva, što je manje nego u većini drugih europskih zemalja, a što otežava ubrzavanje rasta. No, unatoč tako niskoj participaciji radne snage, nezaposlenost je i dalje visoka. A sve to, na žalost, dodatno otežava situacija visoke zaduženosti i stanje javnih financija koje se temelje na daljnjem rastu duga.
Boriti se za socijalni model
Socijalni model koji su radnici Hrvatske odabrali kao svoj model, a koji je u zemljama EU i dalje najviše rangiran model kojemu svi teže, kod nas ulazi u područje opasne stagnacije. Nadolazeće razdoblje u 2013.g. će biti prijelomno. U Hrvatskoj se mora „probuditi“ poduzetnički duh, usvojiti nova gospodarska strategija, pokrenuti izvoz i smanjiti uvoz, a sve to, vlastitim snagama. Hrvatski radnici će, posve izvjesno, biti predmet jedne nove, za njih posve drugačije tranzicije.
Nove, bolne reforme ostaviti će duboke rane upravo onima koji su najmanje krivi-radnicima, umirovljenicima, bolesnima, starima, siromašnima i drugim ranjivim skupinama. Mnogi od njih će još ostati bez posla, mnogi će i dalje skupljati boce da bi preživjeli, mnogi će ostavljati poruke da im treba pomoć na tramvajskim stajalištima, a mnogi će, šutke u tišini plakati. Zbog bolnih rezova sve će biti drugačije, ali, ne bi smjela oslabiti radnička, koja je uvijek bila i ljudska solidarnost. Ona je, kroz sindikate uvijek radnicima davala snagu da izdrže. Ako već ne mogu vratiti prošlost, treba se solidarizirati za budućnost.
Kapitalizam je realan i surov, a profit bezosjećajan. Za njegovu pravednu podjelu treba se izboriti. Nadolazeće vrijeme je prava prilika za radnike i sindikate. Sindikalne podjele i sitne kalkulacije su nepoželjne, jer socijalno-tržišni model mora se očuvati. To je imperativ naše budućnosti.
