Kronična bolest zdravstvenog sustava koja predugo traje, odraziti će se i na život radnika i umirovljenika ako se u djelo provede najavljeni projekt zdravstvene reforme. U okružju globalne financijske krize, najavljeni projekt “zdravstvene reforme” izbio je u prvi medijski plan zbog niza teza i hipoteza na kojima se temelji, a koje, na žalost nemaju nikakvu podlogu u stvarnosti.
Samo reforma ulaza financija
Suštinska teza, koja je lako oboriva, je ona koja predloženi projekt naziva “zdravstvena reforma”. Naime, svima je znano da pojam reforme zahvaća korjenito mijenjanje postojećeg sustava u svim segmentima, da se uvodi postupno u duljem vremenskom razdoblju, da se pri tome promjene rade u cijelom sustavu, a ne samo u načinu financiranja, te na kraju, da se ostavi dovoljno vremenom za prilagodbu. A najavljena “zdravstvena reforma” predstavlja samo “reformu” ulaznih financija, a ne i izlaznih i to na način da se najugroženije kategorije radnika i umirovljenika / koji čine većinu populacije / opterete novim nametima za koje će dobiti manje nego što dobivaju sada. Jer, u slučaju da se najavljena reforma i provede, zdravstveni sustav će još više izgubiti na svojoj javnosti i dostupnosti svima, a više će poprimati oblike privatnog sustava.
Uvijek po džepu radnika
No, takav pristup, na žalost, za radnike nije nov. I do sada je bilo niz projekata koji su na žalost, bili potaknuti nedostatkom novca u sustavu zdravstva i koji su također, kao i ovaj, trebali predstavljati zdravstvenu reformu. No, uvijek se završilo na tome koliko će više radnici izdvajati za zdravstvo, kome i koliko će plaćati participaciju ili pristojbu, koliko će smjeti dobivati od svoje plaće kada su na bolovanju, ili, koji lijek ili pretragu mogu dobiti od javnog sustava, a koju od privatne prakse.
Privatna praksa u javnom trošku
Upravo jedna od još uvijek nezavršenih zdravstvenih reformi, koja usput rečeno, miješa javni i privatni sustav, omogućava privatnoj praksi da u javnim ambulantama, koristeći svu infrastrukturu i tehničku opremljenost, rade privatno. Navodno, takva je mogućnost otvorena zbog nedostatka vrhunskih liječnika, pa im se trebalo omogućiti da koriste javni sustav za privatni interes. To što korisnici u takvom načinu rada nisu mogli doći na red za uslugu mjesecima ako se nisu prijavili u vrijeme “privatnog” primanja pacijenata, nikoga nije bilo briga. Istovremeno, specijalizacija iz medicine rada i tzv. “tvorničke ambulante” su kao relikt socijalizma godinama uništavane zajedno sa domovima zdravlja, tako da je stanje katastrofalno i u primarnoj zaštiti.
Uništeni domovi zdravlja i medicina rada
Godinama su se radnici za slučaj nezgode na poslu osiguravali u osiguravajućim društvima kao automobili, a ogroman novac za te svrhe nije se ulagao u prevenciju ozljeda na radu niti se vraćao u sustav. Navodno, to nije bilo profitabilno za sustav zdravstva. I konačno, kada je gotovo cijela primarna zaštita toliko dezavuirana da je tužno doći u neki od domova zdravlja, sustav javnog zdravstva konačno, dolazi do toga da je medicina rada ipak potrebna zdravstvena djelatnost, te od 01. 01. 2008.godine mijenja sustav tretiranja ozljeda na radu, tražeći preostale specijaliste medicine rada izgubljene u dosadašnjim reformama. Naprosto, vrlo visoka stopa bolovanja koja silno košta zdravstveni sustav, je dosadašnjim zdravstvenim reformama izmakla kontroli.
Plaćamo mi a ne država
Zatečeni sustav zdravstvene zaštite u demokratskoj Hrvatskoj je nizom projekata koji su trebali predstavljati “zdravstvenu reformu” iz temelja promijenjen i to, na žalost na gore a ne na bolje. Jedna od promjena značila je istinsku reformu u smislu financiranja. To se dogodilo u trenutku, kada su prihodi od doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje postali proračunski prihodi. S jedne strane, preuzimanjem sredstava od doprinosa, preuzeta je i obveza osiguranja kvalitetne zdravstvene zaštite za sve korisnike, ali, to, na žalost nije slučaj u zdravstvu. Tako prikupljena sredstva od doprinosa postaju proračunska sredstva i troše se kao takva bez unaprijed utvrđene razvojne strategije zdravstva. No, u javnosti se stječe dojam, da zapravo država financira kompletan sustav zdravstvene zaštite, a zaboravlja se da je tu i novac osiguranika. Očito, prikupljanje sredstava za zdravstvenu zaštitu poprimilo je porezna obilježja, na koja upravo zbog toga radnici, uplatitelji doprinosa ne mogu utjecati.
Nužna je sustavna reforma
Ovaj projekt najavljene zdravstvene reforme zatekao je sustav zdravstvene zaštite u vrlo lošem stanju. Zbog ranije započetih projekata kojima je bio cilj površinsko zahvaćanje financiranja i trošenja, redizajniranja i povezivanja, a ne prilagodbe potrebama i mogućnostima, javni sustav zdravstva je u dobroj mjeri urušen, pa ga ne treba samo reformirati, nego potpuno izgraditi. Međutim, izgradnja novog sustava zahtijeva daleko sveobuhvatnije analize i uključivanje socijalnih partnera na svim razinama, od financiranja do poštivanja medicinske etike i zdravstvenih standarda za obavljanje usluga. Jer, od toga što najavljena reforma predviđa , ” da se nagrade oni koji rade, a kazne oni koji ne rade” radnici ni umirovljenici koji će plaćati visoku participaciju ili, u boljem slučaju, 130 kuna dopunskog zdravstvenog osiguranja mjesečno od npr. 2.700 kuna plaće ili mirovine, neće imati koristi. Kazne za nerad ne bi trebale biti financijske prirode, nego, disciplinske, odnosno, u krajnjem slučaju oduzimanje licence za rad.
Zdravstvo po mjeri čovjeka
To što je prilikom prezentacije projekta utješno rečeno da “ova reforma pogađa samo 420.000 građana, nije nimalo utješno, jer to znači da smo pretežito siromašni narod. Siromaštvo je nažalost zahvatilo cijeli zdravstveni sustav, ali, ono nije izazvano nedostatkom novca, nego, sustavno lošom strategijom, uništavanjem domova zdravlja kao stupova javnog zdravstva, lošim nabavama nepotrebnih projekata, poluprivatizacijom javne tehnologije, nenamjenskim trošenjem, naprosto, tjeranjem zdravstva u privatne ruke. A upravo aktualna globalna financijska kriza govori da društvena osjetljivost nije proporcionalna količini novca. Više osjetljivosti za čovjeka, radnika, umirovljenika, je imperativ od kojeg treba krenuti zdravstvena politika, pa i reforma.
Stigmatizirani pušači koji će biti kažnjavani plaćanjem novog svakodnevnog nameta neće dobiti potporu od javno zdravstvenog sustava za odvikavanje od pušenja, nego će njihovi napori, kao i mnoge do sada zdravstvene reforme nestati u plavičastom oblaku dima.
