Život u strahu – Bijeda ispod pristojne površine

Moj susjed je nedavno izbaran za predstavnika stanara. Jedna od njegovih prvih zadaća bila je prikupljanje potpisa  kojim stanari potvrđuju da su za to da se ispita mogućnost ugradnje kalorimetra na svaki radijator. Kada je došao do mene, rekao je:

– To prikupljanje potpisa deprimiralo me.

Upitao sam:

– Što, ljudi se bune. Zar su protiv kalorimetara?

Susjed otvorio je srce. Rekao je:

– Ne. Vi znate sve naše susjede. Manje ili više pristojni ljudi. Rade ili su u mirovini., školuju se, studiraju. Nitko iz naše zgrade, bar za sada, nije prisiljen na to da kopa po kontejnerima. No, kada sam im objasnio zbog čega sam došao,  postali su oprezni,  njihova lica gotovo da su se zaledila. Mislio sam da je to zbog toga što misle da je u pitanju neka muljaža putem koje netko na njihov račun želi zaraditi.

Nakon drugog ili trećeg stana, shvatio sam o čemu se radi. Oni su se prepali  novog troška koji će narušiti njihovu krhku financijsku konstrukciju. U isto vrijeme, željeli su održati privid ako ne blagostanja a ono pristojnog života. Njih je jednostavno bilo stid što nemaju novaca i što sa strahom dočekuju svaki novi izdatak.

Doznao sam i neke nove stvari. Jedna susjeda, sasvim pristojna gospođa,   rekla je da ona ne radi, sin radi ali ne prima plaću a suprug ima ugovor na određeno vrijeme. U drugoj obitelji odrastao sin ne može naći posao i sprema se na odlazak u inozemstvo. Treća susjeda prodaje veći stan. Želi kupiti manji a s viškom novca zakrpati svje financijske dubioze. No, danas se ni stanovi ne mogu prodati i ona kuburi od danas do sutra. Njoj nije do kalorimetara

Vidite, nastavio je moj deprimirani susjed, jedno je kad čitate u novinama da toliko i toliko ljudi nema posla ili da ima mnoštvo umirovljenika koji nemaju dovoljno za život. No, druga je stvar kada se u živo susretnete s ljudima, koji su do jučer živjeli koliko toliko pristojno, a sada sa strahom gledaju u budućnost.

Stoga bih, rekao je susjed na kraju, preporučio onima na vlasti i onima koji su blizu vlasti da prestanu onako samodopadno i samouvjerno pričati o tome što poduzimaju kako bi se riješila gospodarska kriza. Neka, na primjer, krenu u stanove kako bi prikupljali potpise za kalorimetre. Tada bi vdjeli kakva je razlika između mudrovanja sa olimpijskih visina vlasti i stvarne bijede.