Svjedočimo kako će Hrvatska uspjeti povući tek dio od 5 milijardi kuna iz europskog Fonda solidarnosti, namijenjenog obnovi nakon zagrebačkog potresa. Ponovo je aktualna dosjetka da europski projekti slabo prolaze u Hrvata, jer nedostaje ključna stavka u troškovniku – provizija od 10% ili više.
Čuo sam prije nekoliko godina kako je jedna od naših državnih tvrtki prodavala poslovni prostor u Dalmaciji i na sastanku na kojem su bili predstavnici potencijalnih kupaca, grada, lokalne vlasti i drugi, tadašnji direktor tvrtke usred pregovora otvoreno i čak ljutito pred svima naglas pita: „A di sam tu ja?“.
Ovo nije kritika samo nekom političaru ili dužnosniku ako razmišlja na taj način, ovo je nažalost kritika mentalnom sklopu našeg naroda. Traženje bilo kakve osobne koristi i pitanje „Di sam tu ja?“, prisutno je u prevelikom broju naših odnosa i to ne samo poslovnih. Uhljebljavanje i nepotizam nemaju granice u državnom ili privatnom sektoru. Razlika je samo je li kriterij podobnost, stranka, krvna linija, prijateljstvo ili nešto drugo. Tako je od direktora do portira, a lepeza primjera širi se od kaznenih djela do onog što nazivamo kurtoazijom ili bontonom. Oni koji se ponašaju drugačije, sigurno su već izgubili barem jednog prijatelja ili rođaka.
Dobrobit društva nije tek zbroj koristi pojedinaca
Što bih nešto učinio, ako od toga nemam dodatne koristi? – stalni je filter u mnogim glavama. Zajednica ne može naprijed, ako je svaka akcija za dobro svih prethodno uvjetovana osobnim interesom pojedinca. Takvo društvo je pasivizirano, jer njegova dobrobit nije u prvom planu. Dobrobit društva nije tek puki zbroj interesa i koristi pojedinaca u njemu.
Da, ima drugih razloga i upitnika, ali jedan od važnijih faktora naše niske procijepljenosti od COVID-a jest i prečesto pitanje „A di sam tu ja?“ Ja i moje zdravlje, točnije što smatram dobrim za njega – mi smo na prvom mjestu. Postoje države koje su se u ovoj krizi manje dijelile, u kojima je zajednička aktivnost na puno višoj razini, u kojima se manje prvo pita za sebe. No, budimo pošteni i prema nama. Tako su nas posljednja tri desetljeća i učili. Kapitalizam, okolina, mediji i vlastito iskustvo, sve nas uči da je prvo pitanje „Di sam tu ja?“, a potom sve ostalo. Što bismo sad odjednom drugačije razmišljali.
Nada je neuništiva
Ono što je nužno za uspjeh svakog vođe, pa i političara, jest nada. Točnije, sposobnost da onima koji ga biraju ulije nadu da će im s njime biti bolje. To je svima i uvijek glavni adut, jer nada je neuništiva, ne možemo bez nje. Čovjek bez nade ne može podnijeti svoju budućnost, a čovjek bez budućnosti ne može podnijeti svoju sadašnjost. Vođa kojem više ne ide za rukom ulijevati nadu, mora biti spreman na silazak s pozicije. Sve nakon toga je samo pitanje kakav će otpor pružiti da ode s vlasti.
Stoga, nemojmo biti previše ljuti na našu vlast kada je u trenutcima COVID krize i dva potresa, jednog goreg od drugog, rekla da će svima sve obnoviti, do posljednje cigle, i u Zagrebu i na Banovini. Zar su trebali reći ljudima da su ostavljeni sami u svojim ruševinama? Ljudima je trebala pomoć i trebala im je nada. I dobili su je.
No, postoji i jedan drugi izraz: „Nada je …“. Takva je i nada iz europskog Fonda solidarnosti. Prevrtljiva, daje malo što je obećala i traži puno zauzvrat. Nije lako dobiti išta od nje, a mi smo neefikasni, rokovi su kratki, papira je mnogo.
Jedan prijatelj, građevinar, kaže: „Obnova se može riješiti u 5 minuta. Izvući prosječne cijene materijala, radova i svega ostalog. Jedan troškovnik! Jedna cijena betona, jedna cijena iste armature, jedna cijena iste cigle, istog žbukanja… Ako treba, malo i podići te cijene da svi imaju interesa raditi. Ali da su iste. Nema stotine troškovnika, ogromnih razlika u vrsti radova i cijenama, tisuće žalbi, nebuloznih van-troškovničkih radova… Izvođači se javljaju po istim generalnim uvjetima. Svi rade! Naravno znam da nije baš tako jednostavno, no moguće je.“
„Ali tada nema prostora za stavku: Di sam tu ja?“ – kažemo u isti tren.
A gdje smo mi?
Neviđenu novogodišnju čestitku pravnim osobama u Zagrebu ispisala je Gradska plinara. Računi plina za prosinac 2021. čak tri i četiri puta su veći nego prošle godine! Cijena kubika plina za naše urede u pola godine narasla je za 272%! Gradska plinara čini se jednostavno obračunava cijene plina prema suludom stanju na međunarodnom svjetskom tržištu, a ne prema ugovorenoj cijeni. Kažu da smo zemlja koja ima dovoljno vlastitih zaliha plina, ali naš sustav opskrbe je očito propustio osigurati prave zalihe. Porazno. To dovoljno govori gdje smo u odnosu na Europu, na Rusiju, na Mađarsku, gdje je „naša“ INA. Gdje smo u energetskoj poziciji. Potencijal, sam po sebi, ne znači ništa.
Istina, i u Osijeku cijena je skočila oko 100%, ali ne 272%. Još će neki reći da je Bandić živ ne bi dao da se ovo dogodi narodu. On bi učinio nešto, pa makar kao onaj vrač u vicu kad ga njegovi Indijanci pitaju: „Kakva će biti iduća zima?“
Vrač im kaže da će biti oštra, pa Indijanci skupe puno drva, a zima bude blaga. I tako tri zime za redom. Četvrtu jesen ode vrač u grad, preruši se u kauboja i pita tamo meteorologa: „Kakva će biti iduća zima?“
„Bit će hladna, oštra, strašna.“ – meteorolog odgovori.
„Kako znaš?“ – pita ga vrač.
„Pa Indijanci već tri godine skupljaju drva za nju!“ – odgovori mu ovaj.
Iako će ga već i ovo poskupljenje opaliti po glavi, naš narod će zato dobiti nove cijene plina tek od travnja. Dobro je to. Od ovih cijena ljudi bi se sada doslovce smrznuli. Ovako će im račun za travanj ostati jednako visok kao i u siječnju i veljači. Tako će se lakše naviknuti na ono što ih čeka iduće zime. Ako to ne pomaže, neka odmah krenu skupljati drva. Jedino u što se još možemo uzdati jest Globalno zatopljenje, ali za njega još nikako nismo sigurni da zaista postoji.
Malo nas je!
Posljednja vijest koja nas je dobro pogodila: „Malo nas je, al nas ima! Još manje!“ Točnije 3.888,529. Gotovo 10% manje nego prije 10 godina. Svake godine 1% manje. To su brojke, to su činjenice. Puno se razglabalo, a nije činilo dovoljno. Bojim se da ipak najveći problem leži i u tome što sve više mladih kad razmišljaju hoće li imati djece također prvo pitaju: „A di sam tu ja?“
I kad pogledamo sve navedeno. Zaista, kad se pitamo: Gdje smo to mi?
V riti.
Zajedništvo je nepobjedivo
Dosta patetike. Život je krasan. Život je čudo! Čovjek je čudo!
Ljepota življenja uvijek nam je pred nosom, u detaljima. Samo treba gledati. Što sam stariji, to više primjećujem. Upravo u vrijeme pisanja ovog teksta, doživio sam takav čudesan prizor.
Vozim s posla zapadnim dijelom Zagreba i stanem na semaforu. Dvoje staraca krenu puževim korakom prelaziti zebru. Ona, još donekle uspravna i čvrsta, s tamnim naočalama na licu i u sumrak. U desnoj ruci drži štap za slijepce i lijeno njiše njime lijevo-desno provjeravajući ispred sebe. Lijevom rukom čvrsto drži njega. On, sav pognut, u lijevoj ruci drži metalni bolnički starački štap. S druge strane oslonjen o nju. Toliko je svinut prema dolje da samo glavu drži ravno i gleda naprijed. Jedva i polako gura pomalo nogu pred nogu.
Njihov prelazak traje malu vječnost, već su se promijenili intervali na semaforu. Nitko ne trubi. Svi zadivljeni strpljivo čekaju, dok oni polako odmiču i ulaze u obližnji park.
Zovem kolegu s kojim sam upravo bio i prepričavam mu događaj. On sluša i smireno zaključi: On nju vodi, ona njega nosi!
Ako njih dvoje mogu dalje, ako mogu nastaviti u hladnu zimsku noć. Možemo i mi.
Samo, oni ne pitaju jedno drugo: „Di sam tu ja?“
Zajedno. I dalje su zajedno. Bez obzira na sve. U tome je tajna. Tu leži ljudskost.
