Napokon da i mi vodimo u nečemu. Hrvatska je već mjesecima na vrhovima inflacije Europske unije. Titula i nije za neku pohvalu. Zato se hvale da smo na vrhu s rastom BDP-a, a olako se zaboravlja kako smo se prije par godina još brže strmoglavili na samo dno.
Na začelju harmonike
Princip harmonike, tako se odvija gusti promet. Ako u koloni auto na čelu prikoči, onaj iza će malo zakasniti i prikočiti jače, onaj iza još kasnije i jače, sve dok se svi ne nabiju poput harmonike i stanu, a zadnji možda i tresne u njih. Kad kolona kreće harmonika se pak rasteže, drugi malo kasni, svaki iza još više, pa zadnji mora poletjeti da ih stigne. Takva je i pozicija našeg gospodarstva u Europskoj uniji, pri začelju. I mi se s kraja zabijamo kad kočimo, ili zaostajemo na startu. Ne treba se toga ni sramiti, ipak smo u elitnom društvu. To je Formula 1, ali na ovoj pisti teško je s kraja dati gas čim se ugasi crveno svjetlo.
Statistika je vražja disciplina, s njom se uvijek lako poigrati. S nižeg polazišta, za iste nominalne vrijednosti, lakše je imati bolje postotke. S druge strane, kad se plaće dižu 5%, onaj s 1.000 eura dobiti će 50 dodatnih, iako njemu treba najviše, a onaj s 5.000 eura dobiti će ih 250, iako mu treba manje. Ili mu treba još više?
Inflacija želja
Veliki želudac je više gladan. Uz COVID, globalne poremećaje i ratove, moramo priznati da imamo i inflaciju želja. I mali se danas usuđuju željeti, a veliki nemaju granica. Želje lako postaju i potrebe. Ne pita se za cijenu. Ako se nema, zadužit će se.
U svemu ruke trlja veliki biznis. Što je torta veća, veće su i njihove šnite. Mase žive od slatkih i visokokaloričnih mrvica ostavljenih na stolu. Sve nas više pati od potrošačke rezistencije – što više kupujemo to smo gladniji za još. Dok nam sa svih strana zazivaju sline novim slasticama, debljamo se u limbu neispunjenih želja. Ormari su puni ali trpa se i dalje, a sve staro mora se mijenjati novim. Sve se mora konzumirati i izbaciti, prije što se i stiglo probaviti. Kratkoročno smo zadovoljni, dugoročno frustrirani i zauvijek poslušni.
A djeca? Neka ni ne rade, ali moraju imati tenisice od 500 eura ili novi iPhone. Zove ih se na kupnju iako imaju samo za prvu ratu, pa i prije što su punoljetni kreću prema društvu blokiranih. Nisu djeca kriva, tako su odgojena. Od rođenja sve dobivaju bezuvjetno. Nije ni čudo da je sve više djece pretilo. Ne mogu odoljeti šarenim delicijama modernog društva.
Deflacija dobara
Ne zaboravimo, i Hrvatska je još koju godinu na steroidima EU-a. Jesmo li u ovo vrijeme razvili prave dijelove tijela naše male zemljice? Lova još curi, naravno u određene džepove, ali i dalje sve manje sami proizvodimo ono što želimo imati. U Jadran se svako ljeto slijevaju milijarde. Sjevernjaci imaju više od nas, ali počeli su prigovarati. Tek kad strancima postane skupo, pale se crvene lampice: „Kad već nećemo zbog naših ljudi, spustimo cijene bar zbog stranaca!“ Ispada manji problem što naši odlaze, od toga ako strani ne dolaze. Kako ćemo zaštititi sirote strance? Kako ćemo obuzdati cijene stranih proizvoda, u stranim trgovačkim lancima, u kojima radi sve više stranih radnika dok prodaju robu stranim siromasima izgorjelim na našem žarkom suncu?
Na kraju sezone i našima ostane pokoji euro, ili malo više, taman za stan Zagrebu ili Splitu. A mi pričamo o priuštivom stanovanju za mlade. Mladi nemaju šansu dok država, umjesto da gradi za mlade, samo navlači fasade preko problema. Što oni mogu dok prtljaju oko kredita i hipoteka, naspram ovih onih koji dođu s kovčegom novca ili samo stisnu gumb. Nije tu nitko loš. Dok je inflacije i niskih kamata na štednju, svako tko ima višak novaca čuvat će ga u nekretninama. Jednostavno, jer ne zna bolje.
Kako živimo?
Manje smo zadovoljni. Ali zaista, kako živimo? Ne samo tu, nego i prema Europi? Prije još par godina, jedva bismo se negdje vani usudili ući u dućan, a kamoli u restoran. Danas, kad putujemo Europom više nismo baš toliki bokci. Bar nešto dobro od rasta plaća i troškova života. Zaboravlja se i da nam je u desetak godina iselila petina radništva, iako su tada naše cijene bile niske a plaće još niže. Cijela Europa postala je mjesto u kojem možemo raditi. To je dobro, ali ne smije se zaboraviti da ljudi u potrazi za radom, zaradom, na kraju i domom, sele tamo gdje su veće plaće. U pečalbi su cijene ipak manji faktor.
Čemu te stalne mijene
Tko dulje pamti mora biti zbunjen. Prvo se promoviralo obrtništvo i malo poduzetništvo. Odbili smo reorganizirati socijalističke mastodonte, radije smo ih zatvorili. Danas pak svijetom i nama vladaju upravo velike korporacije. Obrtnike ćemo sada početi oporezivati, a donedavno smo samozaposlenima doslovce dijelili novac. „Gradite apartmane i kuće za odmor. Ulažite u bazene“, to se govorilo prije par godina. Danas druga priča: „Apartmani štete našem turizmu. Dižemo im poreze.“ Želimo velike hotelske lance. Mi silno želimo strance. Želimo strane vlasnike, želimo strane goste, želimo strane radnike. Naravno, nacionalnosti su im različite. Kad zatvore te proklete apartmane, i domaći su dobro došli i oni ponovo mogu čistiti hotelske sobe. Možda u tome svoje prstiće imaju i te velike strane korporacije? Ne jer su bolje, nego jer su veće. A gdje je nestalo 200 hrvatskih obitelji? Jedan dio se sigurno sunča na terasama hotela izgrađenih na zemljištima tvornica koje su ugasili.
A poljoprivreda? Nema dovoljno mjesta da o tome pišemo. Vratimo se mi na naše muke s visokom inflacijom. Jesmo li napokon detektirali problem i našli rješenje?
Stezanjem remena protiv inflacije
Prije dvije godine, pred zadnje parlamentarne izbore Vlada je dizala plaće šakom i kapom, a još se više o tome hvalila. Ustvari većinom su se lovili zaostaci iz prethodnih godina. Čak je i sindikatima bilo teško popratiti sve novinske natpise, posebno u privatnom sektoru. Sada druga priča. Iako su i dalje dva puta jeftiniji od prosjeka EU i tri puta od Njemačkih, naše radnike treba obuzdati!
Prije nekoliko dana vladajući su detektirali glavni izvor svih naših problema. To su radnici! Prvenstveno radnici državnog i javnog sektora, ali uz njih i svi ostali radnici. Radnici su uzrok inflacije! Radnici čini se imaju previše, pa treba zaustaviti rast njihovih plaća, kako bi kupovali manje. Tako ćemo zaustavljati inflaciju?
Raja se dakle razuzdala, troši i kupuje. Nije krivo ni izumiranje naše privrede i poljoprivrede, ni korporativna pohlepa, izvlačenje dobiti na štetu tehnološkog razvoja i produktivnosti. Najavljeno „oporezivanje ekstraprofita“ postavljeno je po sistemu: „Tko je jamio, jamio je.“ Oni koji već godinama beru milijarde eura dobiti mogu nastaviti i dalje, jer su na vrijeme podigli svoje ljestvice, a važno je samo da nastave istim tempom bez prevelikih odstupanja. Veliki su jamili. A kad će radnici napokon jamiti, da i njima ostane? Ništa od toga. Raja je kriva za inflaciju! Udri po raji ! Dobili su previše i vrijeme je da stegnu remen!
Moguće da će i ostatak Europe krenuti u ovom smjeru, gradeći „konkurentnost“ na leđima rada umjesto profita. Ovaj puta naši vladajući odlučili su sa začelja krenuti prvi, pa makar se i zabili u one ispred nas.
Ne starimo, samo gubimo mlade
Pogrešno se govori da „stanovništvo stari“. Svi mi jednako starimo i dalje umiremo podjednako stari. Problem su mladi, mladi kojih jednostavno nema. Sve je veća laž izreka: „Na mladima svijet ostaje“. Nedostaje tih kojima trebamo ostaviti ovaj svijet.
Rast, rast i opet rast! Iako nas je sve manje, to je jedino što kapitalizam zna. Zbog profita, djetešce sa sredine priče ovog ljeta neće dobiti sladoleda. Opet ćemo zaboraviti kako su za napuštanje doma naša djeca spremna! Sve dok ih želi udomiti neka prazna europska obitelj. Hoćemo li ostati i bez ovo malo mladosti? Sve za par kuglica koje će se rastopiti i nestati u džepovima bogataša. Naših ili stranih, svejedno je.
