Povodom Međunarodnog praznika rada u potpunosti prenosimo intervju STJEPANA KOLARIĆA, predsjednika Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske, kojeg je dao listu “Senior”
Kult trgovine i šverca umjesto kulta rada i proizvodnje
U Zagrepčanima vrlo dobro poznatoj kući u ulici Breščenskoga br. 4, poznatom bivšem plesnjaku “Brešč”, nalaze se prostorije Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske. Tu je i ured gospodina Stjepana Kolarića s kojim smo razgovarali o Sindikatu grafičara, njegovu nastanku, zadacima, iskušenjima u proteklom vremenu, jer je jedan od najstarijih sindikata u zemlji, ali i o prvomajskim proslavama u Maksimiru.
• Gospodine Kolariću, kako je biti predsjednik Sindikata grafičara?
– Što da vam kažem. To je i divno i stresno i stalno vas zaokuplja, nikad mira, ali nikad ni većeg zadovoljstva, kada vas vaši grafičari, vaši kolege iz struke pohvale, jer ste nešto dobro uradili. A tako je na moju sreću i zadovoljstvo već godinama. Točno, već od 1995. godine, kada su me izabrali za predsjednika, mada sam u struci čitav radni vijek. Počeo sam kao tipograf u Grafičkom zavodu Hrvatske, pa sam nekoliko godina radio u izdavaštvu, također u Grafičkom zavodu Hrvatske, nakon čega se moj rad okrenuo prema sindikalizmu i brizi za radnička prava. Da bih bio siguran i mogao odgovorno raditi taj posao prihvatio sam se istraživanja o radničkom pokretu i naučio kako je 1. svibnja postao Međunarodni praznik rada.
• Recite nam nešto o tome?
– Dobro, ali samo kratki osvrt, i to s pozicija sindikalnog organiziranja i djelovanja grafičkih radnika Hrvatske, jer je povijest do priznavanja Međunarodnog praznika rada duga, ispunjena mnogim borbama i plaćena smrću mnogih radnika, ne samo grafičara.
Sjećate li se one tri osmice? 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja. Nije to bilo lako postići. Prva skupina radnika koja je stvarno postigla 8-satno radno vrijeme bila je skupina građevinskih radnika u australskoj državi Victorija 1856. godine. Do sljedećih demonstracija u korist 8-satnog radnog dana došlo je mnogo kasnije. Prvog svibnja 1867. u Chicagu. Na taj dan već su godinama u državama New York i Pennsylvanija tradicionalno počeli teći ugovori o najmu, pa je zato taj dan izabran za početak demonstracija. Ali ni te demonstracije nisu postigle cilj. Prekretnica je nastala tek kasnije. Gotovo 400.000 radnika, ponovno u Chicagu, 1. svibnja 1886. štrajkalo je zahtijevajući 8-satni radni dan. Nakon sukoba s policijom poginulo je više od 200 demonstranata, a nekoliko stotina je bilo ranjeno.
U uhićenjima koja su uslijedila glavne su žrtve bili vođe radničkih demonstracija, a među njima i Albert Parsons, tipograf, koji je osuđen na smrt vješanjem. August Spies, također osuđen na smrt vješanjem izgovara tada na sudu vizionarske riječi: “Doći će vrijeme kada će naša tišina u grobu biti glasnija od našeg glasa”.
Razgovori o skraćivanju radnog vremena vodili su se i u Europi, ali su oni dobili novi poticaj upravo zahvaljujući događanjima u SAD-u. Tako su se 20. srpnja 1889. godine, na stogodišnjicu Francuske revolucije u Parizu okupili predstavnici socijalističkih pokreta iz raznih zemalja kako bi osnovali radničku socijalističku Internacionalu, poznatiju kao Druga Internacionala. Ostvarenje te odluke preuzele su dvije u to vrijeme najveće radničke organizacije: Njemačka socijaldemokratska partija i britanski sindikati. Donijet je ovakav zaključak: “Velike će međunarodne demonstracije biti organizirane određenog dana, tako da će istodobno u svim zemljama i gradovima radnici zahtijevati da vlast zakonskim putem skrati radni dan na osam sati, te provede i ostale odluke Pariškog kongresa”. Dakle, prvosvibanjska tradicija zasniva se na događajima iz Chicaga, ali i na zaključcima Međunarodnog kongresa u Parizu. Tri osmice idućih godina i desetljeća postale su bojnim pokličem prvosvibanjskog pokreta.
Hrvatsko radništvo ovom se pozivu “za tri osmice” odazvalo već u samom početku. Tipografi predvođeni Josipom Strossmayerom, Nikolom Draganom, Franjom Nemeschom, Ivanom Leidegerom i Franjom Opavom ishodili su 29. travnja 1890. godine dozvolu da na obilježavanju prvomajske proslave (bila je to prva proslava 1. maja u parku Maksimir), mogu predvoditi zagrebačke tipografe ispod zastave “Složni bit ćemo možni”. I dan-danas taj je slogan ostao aktualan i javlja se u svakoj prilici kada grafičari nastupaju. A ove godine obilježavamo 141 godinu postojanja, na koje smo ponosni, jer su mnogi sindikati kroz to vrijeme bili atomizirani, a neki i nestali.
• Kako su kod nas nastali sindikati i što su im bili zadaci?
– Mnogo bi se moglo govoriti o nastanku sindikata. Prethodile su im “bolesničke blagajne” koje su kod nas osnovane istovremeno kao i njemačke 1860. godine, pa kulturno-umjetnička društva i iz njih su postupno izrasli sindikati. No ja bih više želio reći o nastanku našeg sindikata, jer o tome najviše znadem.
Legalizacija rada hrvatskog tipografskog društva, preteče današnjeg sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti nastala je 24. srpnja 1870. godine kada su od strane austro-ugarske vlasti i vlasti u Pešti odobrena “Pravila” i “Cjenik”.
Kao sindikat preživjeli smo Austro-Ugarsku Monarhiju, Kraljevinu SHS, NDH, I. i II. svjetski rat, Jugoslaviju i Domovinski rat. Zadaci su se vremenom mijenjali. Najprije se preko “bolesničke blagajne” sindikat pretežno brinuo o bolesnim i nemoćnim članovima. Kasnije, povećanjem sredstava počelo se članovima koji su ostali bez posla osiguravati punu plaću sve dok član nije našao novi posao sam ili uz pomoć sindikata. To je vrijeme prošlo. Došla su neka druga vremena pa i vrijeme ZUR-a koje je definiralo političko uređenje u kojem je u stvari vladala simbioza između kapitala i rada. Radnici su upravljali tvrtkama koje nisu bile njihove, ali u ime države i društvenog vlasništva. Donosili su odluke o proizvodnji, o investicijama, o razvoju tvrtke, o raspodjeli viškova sredstava.
Sindikat je uz poslovodne organe vodio politiku i donosio odluke o kojima se vodilo računa na svim nivoima i unutar i izvan poduzeća. Brinuo se i o potrebama radnika, pa makar to bile “zimnice”. I to je vrijeme prošlo!
Došlo je novo vrijeme kada kapital, vlasnici poduzeća i menadžeri imaju svoju logiku. Što više stisnuti cijenu rada, povećati profit, prisvojiti taj profit, a prema radnicima imati što manje obveza.
Hrvatsku je zahvatila društvena, gospodarska i moralna kriza. Ogroman broj radnika ne prima plaću, strahuju za svoja radna mjesta, nezaposleni su. To se više ne može opravdavati ratom, gubitkom tržišta, tranzicijom ili financijskom krizom u svijetu. U Hrvatskoj nakon ratnih razaranja, i to ne samo kuća i materijalnih dobara, već razaranja socijalnog bića čovjeka, vladajuća struktura stvorena na ruševinama rata stvorila je kult trgovine i šverca umjesto kulta rada i proizvodnje.
Radi toga se sada glavna aktivnost sindikata usmjerava na osiguranje socijalnih i ekonomskih pitanja članstva, njihovu edukaciju, sklapanje kolektivnih ugovora, i kroz njih zaštitu radnih prava, plaća i tome slično. Kao da smo opet na početku!
• Zašto prvomajska proslava baš u zagrebačkom parku Maksimir?
– Prvosvibanjska tradicija obilježavanja tog dana zasniva se na događanjima iz Chicaga i Međunarodnog kongresa u Parizu te borbi radnika za svoja prava. To je jedan razlog, a drugi je taj što su građani Zagreba i inače imali naviku dolaziti u park Maksimir. Park-šuma Maksimir, koju je u 18. stoljeću osnovao biskup zagrebački Maksimilijan Vrhovac, najstariji je i jedan od najljepših parkova, ne samo u Zagrebu, nego i u državi.
Ubrzo nakon otvorenja postao je najdraže obiteljsko izletište (više nego Sljeme), u kojem su posebno prvog svibnja, organizirana razna društvena događanja, pa su ih sindikati iskoristili za političke skupove, za promidžbu, za regrutaciju novih članova.
Zagreb je tako postao centar proslava Međunarodnog dana rada u zemlji, a kasnije se to proširilo i na druga područja, prvenstveno
Slavonije, Dalmacije, Primorja, Istre, na cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku, a prvosvibanjske proslave u Maksimiru postale tradicijom čitavog zagrebačkog područja.
• Na kraju. Tko ste vi, predsjedniče, privatno?
– Oženjen sam, imam dva sina, obojica su studenti na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bavim se kuglanjem. Igramo u 2. ligi. To me ispunjava i relaksira dva puta tjedno. Imamo vikendicu, malo zemlje. Kad stignem, radim na njoj, i to mi koristi za opuštanje i za izbacivanje stresa.
Predsjednik sam ovog sindikata kao profesionalac već 15 godina, a u njemu sam prije toga bio tajnik. Član sam Nacionalnog vijeća za borbu protiv korupcije, član sam Saborskog odbora za rad i socijalno partnerstvo i član Savjeta predsjednika Josipovića za socijalnu pravednost.
S velikim zadovoljstvom, unatoč obvezama i odgovornosti koje ti poslovi, od proučavanja materijala do sudjelovanja na sjednicama od menetraže, sudjelujem u njima sve s vjerom, da makarmalo pridonosim poboljšanju stanja u zemlji i boljitku radnika.
Preneseno iz Seniora broj 27, svibanj 2011., autor Božidar Vidović
