Referendumom protiv promjena ZOR-a
Pokrenutim promjenama Zakona o radu Vlada riskira ne samo otvoreni konflikt s radništvom, nego političku destabilizaciju zemlje. Sindikati će protiv Vladine promjene Zakona o radu pokušati dići cijelu Hrvatsku. Sakupiti u dva tjedna skoro pola milijuna potpisa, nužnih kako bi se provedbom referenduma zaustavilo rezanje radničkih prava, neće biti jednostavno ni lako. Nikome to još nije uspjelo. Ali ovoga puta referendum bi Hrvatsku mogao spasiti od mnogo rizičnijih scenarija. Vladina odluka o brzopoteznom brisanju kolektivnih ugovora samo dolijeva ulje na vatru i umjesto rješenja problema, priziva da se Hrvatskoj dogodi Grčka.
Okidač za političku destabilizaciju
Odricanja su nužna. Potonulo gospodarstvo ne može podnijeti razinu prava dogovorena u nekim boljim vremenima. Inzistiranje na isplati božićnica, regresa i dara za djecu, vjerojatno je nerealno. Nije sporno ni revidiranje odredbi po kojima se primjena kolektivnih ugovora može produžiti unedogled i nakon njihova raskida. Ali, nesposobna da sa sindikatima postigne dogovor, Vlada se sada odlučila za radikalna rješenja, koja mogu postati okidač i za političku destabilizaciju zemlje.
Izmjenama Zakona o radu praktično će se omogućiti ukidanje svih kolektivnih ugovora u zemlji, a njihovim gašenjem nestaju ne samo regres i božićnice, nego ostala stečena radnička prava: dodatak za staž ili naknada prijevoza. Inzistirajući na promjenama Zakona, Vlada se odlučila drastično pogoršati i dosad neizbalansiran odnos između rada i kapitala. Bezobzirno je udarila po radnicima i izručila ih na milost i nemilost poslodavcima. Dojam pojačava zahtjev Hrvatske udruge poslodavaca da bi se minimalna plaća u Hrvatskoj dodatno morala smanjiti.
Na ruku klase tajkunskih dobitnika
Kresanje radničkih prava vrlo je rizično jer se naslanja na osjećaj duboke nepravde koji se u Hrvatskoj godinama proizvodi. Ova politička opcija iznjedrila je drastično raslojavanje hrvatskog društva, s jedne strane na klasu gubitnika, obespravljeno radništvo, u koje danas spada i intelektualni proletarijat, i s druge strane, politički proizvedenu klasu tajkunskih dobitnika. Umjesto ublažavanja tog opasnog jaza, pokrenute promjene Zakona o radu samo produbljuju masovno nezadovoljstvo. Umjesto da kroz socijalni dijalog pokuša postići maksimalnu razinu zajedništva u reformama, famozni nacionalni konsenzus, Vlada se odlučila za rješenja koja potenciraju konfrontaciju između poslodavaca i radnika, pa umjesto socijalne kohezije, proizvodi atmosferu sukoba.
Vremena sve manje
Vremena za razgovor je sve manje. Premijerka traži priliku da izbjegne skupljanje potpisa za referendum, jer bi se to moglo izroditi u svojevrsno izjašnjavanje građana o njezinoj Vladi. I sindikati su svjesni da imaju u svojim rukama potencijalno jak adut. Ali ako ne skupe 450 tisuća potpisa, znatno slabe svoju poziciju u svim budućim pregovorima i nemaju nikakvu šansu za promjenu Vladina prijedloga ZOR-a. Na nastavak pregovora s Vladom predstavnike sindikata uputio je i Ivo Josipović. Nije dao jasnu potporu akciji za referendum, nego je sugerirao povratak za pregovarački stol.
I posljednje: Na sastanku Vlade i sindikata, dan prije prikupljanja potpisa, dali su si rok od sedam dana da pokušaju uskladiti svoje stavove oko izmjena Zakona o radu. Premijerka Kosor obećala je sindikalnim središnjicama da se za to vrijeme o ZOR-u neće raspravljati u Saboru. S druge strane, sindikati su najavili da će 9. lipnja, bez obzira na ovaj dogovor, krenuti s prikupljanjem potpisaza referendum.
Razlog za ponos
Mnogi sindikati, bez obzira na činjenicu što korijeni njihovog postanka i djelovanja sežu u daleku povijest, kao vrijeme svoga nastajanja priznaju početak samostalnosti hrvatske države. Za razliku od grafičara koji se ne stide svoje povijesti, usprkos turbulentnim vremenima, promičući ideju sindikalizma na ovim prostorima. To možemo oslikati i ovogodišnjim Susretima radnika u grafičkoj i nakladničkoj djelatnosti Hrvatske. Tradicija koja traje već trideset šest godina. Davne 1975. kada su se održali prvi susreti, uz prekid za vrijeme Domovinskog rata 92., 93. i 94. godine, pa sve do danas i 33. susreta koji se održavaju od 17. do 20. lipnja u Umagu. Usprkos ekonomskoj i socijalnoj krizi, gubitku radnih mjesta, umanjenju plaća i ostalih materijalnih prava, petstotinjak sudionika nastavlja tradiciju. Uz međusobno uvažavanje i prijateljstvo, sportski rezultati su u drugom planu. Važno je sudjelovati, a ne pobijediti – jer druženje je najveća pobjeda.
