Deklaracija grafičkog sektora Europe
Održiva i uspješna budućnost grafičkog sektora zahtijevati će visoko kvalificiranu i dobro plaćenu radnu snagu koja će raditi u dobrim uvjetima i u zdravom i sigurnom radnom okolišu. Strah i nesigurnost mora se zamijeniti dobrom perspektivom na dugi rok. Takva je deklaracija usvojena na konferenciji UNI Europa Grafički sektor u Ljubljani, u povodu 7. listopada, Međunarodnog dana dostojanstvenog rada i radnika.
U postojećoj gospodarskoj i političkoj krizi, zahtjev za prihvatljivim uvjetima rada opravdaniji je nego ikad ranije. Kriza potaknuta opsjednutošću da se postigne maksimalan profit pod svaku cijenu, i nadalje razara temelje za prihvatljive uvjete rada. Nezaposlenost, nesigurni oblici rada, stres i neprihvatljivi obrasci rada te niske plaće na granici siromaštva, u dramatičnom su porastu. Te se pojave pogoršavaju masovnim smanjivanjem javne potrošnje i rastakanjem socijalnih država i javnih službi.
Povrijeđeni hrvatski poslodavci
To je bila prilika da se u našoj zemlji ukaže na izrazito teške prilike i uvjete pod kojima živi radništvo.
Gle čuda, i Hrvatska udruga poslodavaca odlučila se oglasiti i štogod javnosti reći povodom Međunarodnog dana dostojanstva rada i radnika. Silno povrijeđeni poslodavci akcijom dijeljenja kikirikija pred Saborom odlučili su uzvratiti paljbom po sindikatima, pa kažu:
Velikoj potrošnji i skupoj državi svoj su vrlo velik doprinos dali sindikati pogotovo oni iz javnog sektora. Nisu osjetili što znači izgubiti radna mjesta, nisu osjetili što znači kad ne možete prodati već proizvedenu robu, ne znaju kako je to kad ne možete isporučenu robu naplatiti. Ne znaju ni kako je to kad svoje proizvode pokušate plasirati izvan ove zemlje s cijenama u koje su ugrađene sve gluposti koje su se mogle smisliti upravo zato da bi se mogle namiriti plaće u tako skupoj državnoj upravi i javnim poduzećima. Kad je riječ o plaćama, odnosno o neisplatama plaća, što je neprihvatljiva praksa, treba se upitati tko je ukinuo obrazac koji onemogućuje isplatu bez poreza i doprinosa. Tko je odgovoran za neprihvatljivu praksu prema kojoj neko poduzeće mjesecima ne plaća poreze i doprinose. Ili još konkretnije: tko to sprečava stečajeve tvrtki koje su takvi dužnici. I tko je odgovoran ako se neka tvrtka nađe u blokadi jer se nije naplatila iz javnog sektora. U ime realnog sektora koji velikim naporima, ostavljeni sami sebi održavaju svoja poduzeće, isplaćuju redovno plaće, plaćaju poreze i bore se na nemilosrdnom tržištu, izražavamo protest zbog neprihvatljivih i paušalnih izjava, demagoške retorike i lažne empatije.
Bolje da su šutjeli!
Dobro bi Hrvatska živjela samo da nema tih sindikata! Ne bi bila skupa, javna potrošnja zadovoljavajuća, neviđeni gospodarski rast, tekuće nelikvidnosti nema. Ponosno bi se šepurili na ljestvicama konkurentnosti. Sindikati su im krivi zato što 70 tisuća radnika rade a ne primaju plaću, što su poduzeća u blokadama, što ne plaćaju poreze i doprinose, što su nekonkurentni. Hrvatska bi bila čudo, samo da nema sindikata… Ispada da su “oni” slabija karika koju surovo tržište uništava. Bilo bi im pametnije da su taj dan i prešutjeli. Kao da ne znaju da radnici od svojih plaća sve teže mogu krpati kraj s krajem, ako ga uopće mogu krpati jer rade, a plaću ili ne primaju ili primaju toliko malo da je nedostatna za život. Rad koji omogućava normalan život. To bi bilo dostojanstvo rada i radnika.
Nevješto programirano, i iz zaleđa vođeno, poslodavačko koplje poletjelo je s poligona prema hrvatskim sindikatima i njihovim vodstvima. Takva se “čuda” događaju uvijek kada poslodavci pobrkaju uzroke i posljedice.
Dvije kategorije poslodavaca/kapitalista
Novostvoreni hrvatski kapitalisti dijele se na dvije kategorije. Jedni koji nemaju potrebu dobro plaćati svoje radnike. Jer ti ne žive od kapitala koji im ti radnici stvaraju, jer se taj dio hrvatskog kapitalizma uopće ne stvara na proizvodnji i prodaji i jer se ne bogate na dobrom poslovanju svoje tvrtke. U te tvrtke nisu uložili vlastiti novac skupljan generacijama u obitelji niti svoj ugled skupivši kapital na burzi. Nisu kupovali tvrtke da bi kapital oplođivali sa stopom od desetak ili petnaestak posto godišnje i tako polako širili biznis. Kupovali su tvrtke da bi se domogli njihovih nekretnina i postali građevinski investitori, da ih nekom preprodaju, da plate ili vrate neki politički dug ili jednostavno zato što im se pružila prilika da se toliko jeftino domognu poduzeća pa im je bilo šteta propustiti takvu priliku.
Drugi kapitalisti u Hrvatskoj redovito plaćaju ljude i preznojavaju se od straha da neće na vrijeme skupiti za plaće, poreze i doprinose. Ti kapitalisti se bogate kroz posao kojim se bave, i jako im je stalo da im posao opstane.
