Sjećam se da se ne tako davno, 80-ih, govorilo: Tehnologija će nas osloboditi rada! Danas, kada smo tehnološki na pragu da bude tako, u cijelom svijetu se među radnicima širi bojazan: Tehnologija će nam ukrasti rad! Kako smo došli dotle?
Hoćemo li se osloboditi rada, ili će nam ga ukrasti
Razlika između toga da nas tehnologija oslobađa od rada, ili da nam uzima i krade rad je ogromna. Kada tehnologija oslobađa radnike, ljude, od rada, to znači da oni moraju manje raditi, vremenski i u intenzitetu, da žive bolje, bogatije i kvalitetnije, da provode više vremena s obitelji, ali i da imaju više mogućnosti raditi na svojem intelektualnom i društvenom razvoju, posljedično i angažmanu. U tom scenariju društvo se na temelju tehnološkog razvoja razvija, ljudi se intelektualno i moralno unaprjeđuju. Čini se onaj presudan korak naprijed koji nam tisućama godina nedostaje. Korak prema društvu blagostanja, pravednosti, uključenosti i jednakosti svih. Je li to socijalizam, utopija ili nešto treće, naziv nije važan.
S druge strane, bude li tehnologija radnicima istrgla iz ruku rad, jedini izvor njihovog materijalnog privređivanja i sigurnosti, tada će radnici, tj. većina građana, biti ostavljeni bez ičega. To se počelo događati masovnim otpuštanjima, koja su, čini se, tek početak onog što slijedi, ali i trendovima sužavanja mirovinskog sustava, zdravstvene zaštite, obrazovanja, odnosno izmicanja države iz socijalne dimenzije i sigurnosti. Ono što posebno zabrinjava jest korištenje novih komunikacijskih tehnologija za manipulaciju masama, pasiviziranje, reprogramiranje i doslovce zaglupljivanje ljudskog roda. Većina bi mogla ostati obespravljena, bez ikakve budućnosti, bez perspektive, prepuštena sama sebi da se snađe kako može, da baulja ulicama gradova bez ikakvog smjera i smisla. To, nažalost, već i vidimo u mnogim zemljama trećeg svijeta, no i u razvijenima sve više izgubljenih lica možete susresti na cesti. Pogledajte samo svoj kvart. Na blistavoj strani iste medalje, prisvajajući sve znanje, prisvajajući podatke, prisvajajući tehnološke inovacije samo za sebe, svijetom bi mogle u potpunosti zavladati moćne multinacionalne korporacije. Same sebi dostatne, svijet gledaju kao izvor za daljnje izvlačenje bogatstva i moći, a velik dio stanovništva moguće i kao smetnju. Čini se kao prizor iz nekog znanstvenofantastičnog filma. Nažalost, kapitalizam, posebno onaj koji se zove liberalni, upravo ima svoje zakonitosti. On je vođen rastom, produktivnošću i profitom, a takve odrednice u kontekstu nekontroliranog razvoja novih tehnologija i umjetne inteligencije mogu vrlo lako gurnuti svijet na takav put.
Razvoj tehnologije i umjetne inteligencije neće moći stvoriti više radnih mjesta, nego što će ih zatvoriti. Osim ako ćemo zaista kolonizirati Mars, jer postoji granica izmišljanja novih potreba i proizvoda. Možemo ići u dva smjera. Svijet se može ponašati kao dijete koje se igra s Lego kockicama, a koje mora srušiti ono što je napravilo da može ponovno nešto graditi od istih kocaka. Zato i mi već danas imamo mnoge ratove bez pravih razloga. Ruši se da bi se gradilo, da bi se rušilo. Možemo ići u drugom smjeru, koristiti ono što nam razvoj tehnologije daje – mogućnost da se oslobodimo rada, mogućnost boljeg života za sve. Ali, već je naprijed postavljeno pitanje koje prije toga treba razjasniti: Tko će imati pravo na ta bogatstva, na taj višak stvoren novim tehnologijama? Samo neki, ili svi?
Trgovinski sporazumi TISA, TTIP i drugi o kojima se govori posljednjih godina trebali bi otvoriti put upravo u ovom smjeru elita, slabeći utjecaj država u odnosu na multinacionalne kompanije i dajući ovim drugima pravo da raspolažu podacima, znanjem, tehnološkim inovacijama, robotizacijom i umjetnom inteligencijom. Idemo sve dublje u svijet gdje ćemo igrati u namještenoj utakmici, prema pravilima koja odgovaraju drugoj manje brojnoj, ali jačoj strani. Utakmici u kojoj koliko god dobro igrali, koliko god žrtava podnijeli, bit će nemoguće pobijediti.
Uz 4. industrijsku revoluciju, mora ići i društvena
Stoga je potrebna lokalna i globalna rasprava, ali i regulacija razvoja tehnologije i umjetne inteligencije, njezinog utjecaja na radnike, građane i društvo. Ta rasprava i regulacija nikako ne smiju kasniti. Radnici, sindikati, središnjice, građani, udruge, političke stranke trebaju sudjelovati lokalno. No, mora se djelovati i na globalnoj razini. UNI Global Union, čiji je član i naš sindikat, sa svim partnerima, uključujući druge međunarodne konfederacije sindikata, a posebice i Međunarodnu organizaciju rada, treba upozoriti na konkretne opasnosti, boriti se protiv mišljenja da je profit mjerilo svega te da nema društva različitog od današnjeg kapitalizma, ali i što je presudno, ponuditi jasna rješenja. Ne smijemo govoriti samo o problemima, moramo nuditi rješenja. Moramo biti hrabri, moramo biti vizionari. Trebamo davati nova rješenja, koja se do prije nekoliko godina nisu mogla niti zamisliti. Boriti se moramo na svim razinama, od šefa koji nam ne da pauzu, do globalne politike.
Ne možemo samo pratiti 4. industrijsku revoluciju! Ne možemo graditi pravedno novo društvo ako i dalje pristajemo živjeti na razinama 1. ili 2. industrijske revolucije! I u pogledu društvenih odnosa trebamo voditi revoluciju.
Svatko želi najbolje svojoj djeci, nemojmo im onda ostaviti svijet koji je gori od onog u kojem smo mi živjeli.
