Mirovinski sustav je pred kolapsom, upozoravaju i najavljuju daljnju, bržu mirovinsku reformu. Reformu čega? Reformu reforme mirovinske reforme koja je prije toga već nekoliko puta reformirana. Mirovinski sustav toliko je mijenjan da vjerojatno ne možete sresti dva umirovljenika koji su to postali pod istim uvjetima. Sustav svakom svojom promjenom postaje sve više netransparentan, nedosljedan i nepravedan. Sve je više nakaradan i bezobzirniji prema idućoj generaciji. Evo nekoliko parola za nailazeći prosvjed protiv „daljnje reforme“.
S groblja na posao
Prije nekoliko godina javila se parola: „S posla na groblje“, no čini se da ćemo ići korak dalje, pa ćemo na kraju možda i mrtvi morati raditi. Poslodavci bi se vjerojatno i složili, jer mrtvac nema građanska prava, ne treba plaću, hranu ni godišnji, nema više obitelj i malo spava. Ustvari, idealan je radnik.
Dizanjem granice na 67 godina samo se podiže ljestvica koju moramo preskočiti, iako mi i dalje možemo skočiti samo jednako, ni milimetar više. Produžuje se razdoblje u kojem država pere ruke od svojih građana i poručuje im: „Snađite se sami“. Radnici će i dalje biti ranjivi već sa 55 ili 60 godina, ali će morati čekati do 67. godine za starosnu mirovinu. I dalje će moći skakati u vis 160 cm, ali trebali bi skakati 210 cm. Nikakvu opremu, tenisice, trening, nikakav doping da skaču bolje, država im ne daje. Samo diže ljestvicu.
Starci u tvornice, mladi u inozemstvo
Dok imamo visoku stopu nezaposlenosti mladih, suludo je inzistirati da stariji moraju ostati još duže raditi i ne oslobađati im mjesto. Svi kažu: „Na mladima svijet ostaje“. To je istina, ali dobiju ga u ruke tek kad i oni sami ostare. I tako ponovno dalje, tek ostarjeli će ostavljati svijet „mladima“.
Mladi ne mogu čekati na posao predugo. Oni su poput sjemena koje klija. Ili će se primiti tu, ili negdje drugdje, ili će početi gnjiliti. Umorni od čekanja, ojađeni i vez vjere u ovu zemlju odlaze u inozemstvo. Više niti ne čekaju puno. A mi, umjesto da plačemo za njima, čestitamo im na pametnoj odluci. Neki ih tako motiviraju već u školi. Ono sjeme koje ostane čekati, ili se spasi na pokojem preostalom komadu naše plodne zemlje, ili čekajući predugo, počne propadati. Jer nema ništa gore za mladog čovjeka kad mu ne date posao, posebno ako se za to školovao. On gubi volju, samopouzdanje, radne navike, sve teže gradi život, obitelj. Umjesto koristi, može postati i teret društvu.
Roditelje otjerali s 50, nas drže do 67.
Idemo iz krajnosti u krajnost. Za vrijeme privatizacije devedesetih, radno sposobne ljude tjerali su u mirovinu s 50 godina, čak i ranije, a sad bi nas držali do 67. Zar smo u 20 godina počeli živjeti 17 godina duže? Prvi će biti u mirovini duže no što su radili, a mi bismo se trebali nadati da je uopće doživimo.
Tu i jest izvor problema. Preranim umirovljenjem jedne generacije cijeli sustav se ispraznio. Pridodaju li se tome posljedice rata koje su umjesto rehabilitacijom masovno rješavane umirovljenjem, te čitav niz povlaštenih mirovina, jasno je zašto smo tu gdje jesmo. Radnik koji je otišao u mirovinu sa 50 godina starosti, 15 godina manje je plaćao doprinose od radnika koji ode sa 65 godina, ali je 15 godina duže koristio mirovinu. Dakle, u startu je razlika 30 godina. No, Vlada sadašnji problem koji vučemo iz prošlosti, ne želi riješiti sada, već bi kažnjavala nove generacije umirovljenika, onih koji danas i podmiruju dugove prošlosti. Jaz od 30 godina digla bi na 34, s ljestvicom na 67.
Nova mjera: Tvornice kao starački domovi
Ovakvim mjerama tvornice će nam se pretvoriti u staračke domove. Već sada u mnogim sredinama nalazimo izrazito visoku dob radne populacije, velik broj starijih radnika, a malen broj mladih. Možda se u saborskoj klupi i može dočekati 67., no dočekati je uz stroj, dizanje tereta, na kiši, vrućini, hladnoći, u prašini i buci, to je već daleko teže. I u našoj branši nakon 50 ili 55 godina, posebice radnice, sve teže obavljaju mnoge poslove. Poslodavci su opterećeni sve većim brojem bolovanja, poštedama i nižom produktivnošću. No, dok sindikati prosvjeduju, predstavnici poslodavaca pak šute, čak se i slažu s navedenim mjerama. Možda vjeruju da će tako riješiti problem nedostatka radne snage. Kratkoročno možda, dugoročno ne.
Duži ostanak u svijetu rada treba motivirati pozitivnim mjerama; od skraćenja radnog vremena, olakšice doprinosa kako bi se zadržala ista plaća, prilagodbe radnog tjedna, zaštite na radu i sl. Dizanjem granica, prijetnjama i kaznama, ne rješava se ništa. Tko može, samo će još prije pokušati uloviti zadnji mirovinski vlak, a mnogi će mu poslodavci „velikodušno“ pomoći otpremninom. Za one koji nemaju takvih mogućnosti, i radnike i poslodavce, tvornice bi zaista mogle početi nalikovati na staračke domove. I to one loše, u kojima nitko ne želi biti.
II. stup čvrst kao balon na topli zrak
II. mirovinski stup je sada čvrst, jer ga svi samo punimo. On je trenutačno piramida sa širokom bazom, no čim ga se počne koristiti i prazniti jednako kao što ga se puni ili još više, on će se isprazniti. Balon će se ispuhati, piramida će se okrenuti naopako. Sadašnji problem je znatnim dijelom i nastao jer je ¼ sredstava prebačena iz I. u II. stup, što sada nedostaje. No, Vlada bi još obogatila II. stup na štetu I., dala bi još našeg novca u privatne ruke, a s druge strane plaćala kamate za ono što joj već sad nedostaje u I. stupu. Naravno, sve na naš račun.
Ukinite poVLASTene mirovine
Gornja parola je sama po sebi jasna. Kad je malo, svima jednako. Takvo bi trebalo biti pravilo. No, mi smo daleko od toga.
Svima dobre mirovine: Izaberimo 1.500.000 saborskih zastupnika
Evo možda i najlakšeg rješenja kako da svi zajedno budemo zadovoljni i da imamo pravedan mirovinski sustav. Sve zaposlene i radno sposobne izaberimo u Sabor, sve ih prevedimo kroz proceduru i svi ćemo imati saborske mirovine. Nacija će biti zadovoljna, a i današnji saborski zastupnici će se osjećati bolje. Jer možda je nekome od njih ipak neugodno što donose zakone, ali ih ne primjenjuju na sebe same. No, u Saboru će ipak ostati 151 fotelja, jedna na nas 10.000 i ništa se neće promijeniti samo od sebe.
Sudjelujte aktivno u prosvjedima, referendumu i drugim akcijama protiv mirovinske reforme! Naša budućnost ovisi o tome što poduzimamo danas!
