Izgleda da u Hrvatskoj na krizu gledamo različitim očima. Sve je manje optimista, jer sva istraživanjima pokazuju veliki pesimizam građana. A bez promjene duha ili optimizma nema ekonomskog oporavka. No, samo je pitanje da li radnici, nezaposleni, umirovljenici, seljaci i ostale ugrožene skupine imaju razloga za optimizam
Ne plaćaju više ni oni koji imaju!?
Sadašnje stanje u gospodarstvu je neodrživo, i fale nam radikalni zaokreti i inicijative koje će biti usmjerene na promjenu sadašnjeg stanja. Krizom je najteže pogođen realni sektor nekim novim odlukama, zakonima, pravilnicima, koji su neprimjereni trenutku u kojem su doneseni. Kasne i parcijalne mjere kao fondovi za pomoć gospodarstvu ili poticaj graditeljstvu kroz otkup stanova. No, ipak najveći problem je nelikvidnost. Nitko nikome više ne plaća od onih koji nema pa do onih koji imaju i opet ne plaćaju. Moraju se mijenjati zakoni da se stane na kraj prevarantima.
Državna blagajna “buja”
Neizdrživo je također stanje da u uvjetima praznih računa u realnom sektoru državna blagajna tako buja. I to na rashodovnoj strani gdje je zabilježen porast od 9 posto prema lanjskom siječnju, a istodobno su prihodi, unatoč kriznom porezu i povećanju PDV-a, pali za oko 3 posto. Znači, realno su te škare povećane za 12 posto – zbog toga je samo u prvih mjesec dana «potrošena» čak petina predviđenog deficita za cijelu godinu.
Traktor-revolucija
Probleme s proračunom dodatno će zakomplicirati novo popuštanje Vlade seljacima. Nakon prijetnji seljaka da će traktorima blokirati cijelu zemlju, na kraju je ipak postignut kompromis. No, on ujedno znači produbljivanje ionako duboke proračunske rupe, ali i daljnje povećanje nelikvidnosti koja je već dosegla alarmantnih 27 milijardi kuna.
Iz Vlade su stalno ponavljali da bi svaki ustupak seljacima doveo u pitanje cijeli proračun, isplatu plaća i mirovina. Da bi nakon osmodnevne blokade maknula traktore s ulica, Vlada je u 24 sata ipak podigla konačnu ponudu. Zaustavila je traktor-revoluciju i kupila socijalni mir, ali ovaj put po previsokoj cijeni. Naime, dio obveza samo je prebacila na proračun za 2011. A zaostali poticaji pritom će biti isplaćeni baš u godini parlamentarnih izbora.
Ni jedan ozbiljni potez
Dojam je da Vlada RH presporo razmišlja, čeka što će se dogoditi, o pravcu promjena i najavljenih reformi. Nakon godinu i pol od spoznaje da smo stvarno u krizi rezultati i mjere za gospodarski oporavak su više nego skromni. Nije povučen ni jedan ozbiljan potez radi fiskalne održivosti, gospodarske politike, reforme javnog sektora, parafiskalnih nameta.
Gube se radna mjesta i plaće
Istovremeno poslodavci hoće povečati svoju konkurentnost u odnosu na druge aktere na tržištu, na račun radnika – zamrzavanjem ili rezanjem plaća, smanjivanjem radne snage, zatvaranjem dijelova poduzeća, produljenjem radnog vremena, smanjenjem prekovremenog rada, naknada za rad u smjenama, kao što i ove izvanredne ekonomske okolnosti koriste za otkazivanje i reviziju kolektivnih ugovora. Izgleda da osim sindikata nitko više i ne spominje da plaće moraju pratiti rast inflacije i produktivnosti rada. Za sada imamo samo realni pad plaća i realni pad kupovne moći uz velike gubitke radnih mjesta.
Cijena izlaska iz krize?
Postavlja se logično pitanje – kako dalje? Moguća su rješenja: Novim zaduživanjima u inozemstvu Vlada si osigurava daljnji opstanak na vlasti, nažalost pod cijenu daljnjeg urušavanja gospodarskog sustava. Vladu prisiliti da konačno započne sa strukturnim reformama bez obzira kako one bolne bile. Ako pak je to neizvedivo, raspisivanje prijevremenih izbora.
Novo zaduživanje vodi u sigurni bankrot države. Radikalne reforme je varijanta u ovom trenutku najjeftinija i najbezbolnija, ali s obzirom na odnos pozicije i opozicije s najmanje izgleda. Ako pak se ide na prijevremene izbore, doći će do daljnje blokade gospodarstva, do zastoja u cijeloj državi, izgubit će se nekoliko dragocjenih mjeseci i kriza će se još više zaoštriti. Bez obzira na varijantu, cijenu, ma kakva ona bila, opet će platiti građani Republike Hrvatske.
