Prvo što se u Hrvatskoj privatiziralo, početkom devedesetih godina, bio je financijski sektor i mediji. I ne bez skandala i afera. Naročito novinski mediji. Ti isti mediji danas , što nije slučajno, dugi niz godina vode antisindikalnu kampanju. U interesu kapitala napadaju sindikate, kolektivne ugovore i nameću krivnju radništvu da premalo rade za što dobivaju visoke plaće? Kao što je rečeno nije to slučajno. Dva najveća novinska medija, njihovi magnati te njihovi urednički i novinarski poltroni, „bljuju“ vatru na sindikate. I to sve sindikate, bez obzira koji i kakvi bili. Treba ih ocrniti, treba odbiti radništvo od njihovih sindikata pa da i dalje oni i poslodavci od radnika mogu raditi roblje. Orkestrirano, ruku pod rukom, poslodavci i „najznačajniji“ mediji. Iz dana u dan kao papagaji ponavljaju: radno nam je zakonodavstvo rigidno treba ga mjenjati kako bi poslodavci mogli brže i jeftinije otpuštati, kolektivni ugovori osiguravaju previsoku razinu prava i obveza su koju poslodavci nemogu izvršavati, sindikati koji pregovaraju i reagiraju na nezakonite radnje poslodavaca maltene su kriminalci, mafija, koji usput žive na grbači radnika. Tako primjerice T. Kukec u Jutarnjem od 16. ožujka piše … Sindikati iznad države, svaki zaposleni daje im 1% plaće, nitko ih ne kontrolira, nikome ne polažu račune… A znaju da to nije tako i da nije točno. Lažu. Ponavljaju to bezbroj puta i nadaju se da će to postati istina!? Nije u našim uvjetima uputno ići protiv medija. Treba reagirati. Trebaju reagirati oni koji profesionalno i sa puno odgovornosti štite i promiću interese onih koji su najslabiji u društvu – radnici. Tih istih, koje su tajkuni, i medijski naravno, davno prije zaveli u crno.
Pervezna logika poslodavaca
Eskalacija pritisaka na radnička prava širom svijeta a gurana iz neoliberalnih krugova te pritisak na daljnje smanjenje radničkih prava kao dio rješenja za izlazak zemalja iz krize samo je dio gospodarskih politika koje služe sve nezasitnijoj pohlepi moćnih krugova i pojedinaca, a koja je zapravo i jedina do krize dovela. Zabrinjavajuće je kako i bonitetne agencije pozitivnu naznaku mogućeg oporavka Hrvatske zasad vide jedino u Vladinim obećanjima kako će do polovice ove godine početi značajne reforme tržišta rada što bi moglo pogurati brži gospodarski rast.
Inzistiranje na antiradničkim zakonima eliminirati će se bilo kakva pravda na radnom mjestu radnika. Perverzna je logika reći, što lakše otpuštanje radnika stvara više radnih mjesta. Vidimo da vlade sa poslodavcima uništavaju zaštitu radnika u ime borbe protiv krize, ali to će dovesti do više bijede a ne oporavka i rasta zaposlenosti. U amoralnom neoliberalnom sustavu imamo socijalizam za bogate i kapitalizam za siromašne, a slobodno tržište ne postoji.
Aktivna politika protiv novog zapošljavanja
Bivša Vlada vodila je politiku zadržavanja visine plaća i mirovina te razine zaposlenosti uz istovremeni rast i zapošljavanja u javnom sektoru. Što je u tome loše pitat će se netko. Loše je što su, umjesto da smanje vlastiti trošak i pokrenu investicije, sami besramno trošili. Čuvajući status quo, bivša je Vlada vodila aktivnu politiku protiv novog zapošljavanja. Dodvoravajući se sindikatima u javnim i državnim službama, čvrsto je zaštitila zaposlene u ovim sektorima, prepustivši privatnim poduzećima da se same bore s posljedicama krize dok su visokim nametima morali financirati, uz svoje, i sve zaposlene u državnom sektoru. Pritom su ovi drugi često bili daleko bolje plaćeni od onih iz čijih su se plaća financirale njihove. Koji je rezultat? Jedna od najnižih europskih stopa zaposlenosti i ogroman dio ekonomije u sivom sektoru. Ukratko, prevarili su nas. Zaštita radničkih prava civilizacijska je stečevina i naravno da je treba čuvati, ali ne moramo zato svi završiti na bubnju.
