Svjetska ekonomska kriza, koja se poput grude snijega s visina nezaustavljivo pretvara u lavinu, došla je kao naručena političarimau nekim zemljama, pa i našima. Hrvatska kriza je stagnacija i ona bi prešla u krizu i da nema ove svjetske.
Dugovi dolaze na naplatu
Vanjski dug Hrvatske iznosio je oko 9 milijardi dolara u trenutku smrti Tuđmana, popeo se na 15 milijardi predzadnje godine mandata Račana, a sada je oko 35 milijardi eura, tj. gotovo 44 milijarde dolara. Kamate dospjele ove (a kamoli sljedeće) godine većesu od realnog rasta nacionalnoga brutoproizvoda, što znači da je Hrvatska poslije njihove otplate objektivno u recesiji.
Da bi se očuvala država, ono što nismo napravili u tranziciji – restrukturirali proizvodnju, uvozili smo, a sve manje proizvodili – morat ćemo sad napraviti uz puno teže uvjete – nedostatak kapitala, visoke kamate i smanjenje svjetske potražnje. A to moramo napraviti jer nam dugovi dolaze na naplatu. Uz to će nas strane banke, pošto svojih nemamo, zloupotrijebiti i izreketirati, jer smo pogrešno postavili život. Živjeli smo na dug, sami smo sebe onesposobili za stvaranje, pa nemamo novca za plaćanje tih dugova, a postavili smo se tako da nema preispitivanja nezakonite pretvorbe
i privatizacije, što i dalje ostaje kao grijeh devedesetih.
Oficijelna vlast je to htjela prikriti i sad im je dobro došlo da je netko drugi kriv, a ne oni, te sada žele ostaviti dojam da se bave posljedicama i izjavama da smo »u banani«. Moramo početi vraćati dugove i riješiti uzrok, riješiti ono što je državna revizija utvrdila kao nezakonito i nasilno oduzeto. Kriza je idealno vrijeme za provedbu reformi.
Još se nadaju da će sindikati pristati na zamrzavanje plaća
Ispada da je socijalni sporazum sa sindikatima za premijera nedodirljiva kategorija, među poslodavcima tinja nada kako postoji mogućnost da se sa sindikatima otvori još jedna runda pregovora i pokuša ih se pridobiti na zamrzavanje rasta plaća, pa makar na šest mjeseci. Takav prijedlog trebao bi biti »pušten« na sjednici GSV-a. Ako sindikati, eventualno, pristanu, iako je to teško očekivati, deficit bi se time najlakše sveo na nulu. Time bi Vlada svijetu, osobito financijskim institucijama, pokazala kako ima kredibilitet i kako je sama sposobna voditi ekonomsku politiku u kriznim vremenima.
Nelikvidnost ponovo »kuca« na vrata
Gospodarstvo, a posebno izvozno orijentirane tvrtke, hvata panika od potencijalne »nestašice« eura, daljnjeg rasta kamatnih stopa i, što je najgore, daljnjeg nekontroliranog jačanja nelikvidnosti. Tako, na primjer, prema istraživanju časopisa Banka, Konzum i Petrokemija su rekorderi u naplati svojih potraživanja, koje naplaćuju za 23 i 36 dana, dok istodobno svoje dugove podmiruju u roku od 107 dana.
Hoće li biti lijekova?
Smanjivanjem proračuna za zdravstvo u iznosu od 1,7 milijarda kuna padaju u vodu svi snovi dobavljača koji su čekali da će naplatiti bar dio dugovanja za lijekove na recept. Podmirivanju cjelokupnog duga nisu se, doduše, mogli nadati. U dinamici plaćanja lijekova neće se promijeniti baš ništa u odnosu na ovu godinu. U idućoj godini planira se potrošnja lijekova na recept u iznosu od najmanje 3,5 milijarde kuna, i ako se tome pridodaju zaostali dugovi od prošle i ove godine, u ukupnom iznosu od gotovo 1,5 milijardu kuna, ni 4,5 milijarde kuna, koliko je predviđao prvi prijedlog proračuna, ne bi bilo dovoljno za pokrivanje dugova.
Ravnoteža rada i kapitala
Ravnoteža rada i kapitala važan je segment socijalnog dijaloga u kriznim vremenima. Netko je sposoban činiti velike stvari, netko drugi sposoban je biti karika s manje ili više odgovornosti u stvaranju velikih stvari. Malih karika daleko je više od onih velikih. Ako se ne ispune zacrtani ciljevi, uglavnom su krive karike. Radnici su ti koji ne ispunjavaju očekivanja poslodavaca. Dok poslodavci, u trci za visokim profitima koji za sobom nose nagrade, bonuse, unosnije prelaske iz tima u tim, ne ispunjavaju očekivanja radnika, bez kojih ne mogu. Ispada da su radnici čisti najamnici,
koji, zapravo, niti ne žele raditi, koji bi mahom htjeli ono što ne zaslužuju i stoga ih valja tjerati, umanjivati njihova prava, prijetiti im, držati ih u socijalnoj ovisnosti, pritom praviti razlike između njih, kako bi se sustav mogao održati. I kada pukne kriza, shvati se da se svakom u lancu mora osigurati određena razina sigurnosti.
Krpanje dosadašnjeg stanja ili dubinske promjene?
Hrvatskoj nije potreban samo dogovor o državnom budžetu za iduću godinu ili o reformi zdravstva. Hrvatskoj je za mobilizaciju svih potencijala nužan novi socijalni ugovor, koji neće garantirati samo preživljavanje nego će otvarati i perspektivu i koji će generirati osjećaj da je stvar države interes svakog pojedinca. Da li su toga u Vladi uopće svjesni? Čini se da ne, jer je njihov koncept krpanje sadašnjeg stanja, a ne njegova dubinska promjena.
