Hvaliti se uvođenjem reda u državi koja je dovedena na ivicu ekonomskog kolapsa, koja puca po svim šavovima i temeljito je izbušena korupcijom i kriminalom, krajnje je licemjerno. Hrvatska je pretvorena u državu općeg nereda i kaosa. U zadnjih pet godina udvostručila je vanjsko zaduženje i državni proračun svake godine uvećavala za desetak milijardi kuna. Državnu administraciju svake godine napumpala s novih pet i pol tisuća činovnika. Zbog korupcije, godišnje gubi više od šest milijardi kuna, što je mnogo više nego što će se novouvedenim haračima moći skupiti. Da je korupcija srezana na polovicu, nikakvo guljenje naroda kroz takozvane krizne poreze ne bi bilo potrebno.
Posljednji rebalans proračuna ništa bitno ne rješava. Izostale su nužne promjene. Rashodovna se strana neznatno smanjuje, prihodovna povećava. Vlada će se zapravo nastaviti ponašati na dosadašnji rasipnički način. Predložene mjere, dodatni porezi i povećanje PDV-a, također ništa ne rješavaju jer, upozoravaju ekonomisti, to nisu antirecesijska, nego prorecesijska sredstva. Proračun će možda pokrpati, ali će krizu produbiti. Rebalans ni novouvedeni porezi nisu socijalno osjetljivi, nego su duboko nepravedni i opet, kao i u stara dobra vremena, najviše će opteretiti radno stanovništvo. Samo se na dohodak iz rada, i bivšeg rada, uvodi harač, zarade po svim drugim osnovama i dalje su pošteđene. Drastično se smanjuju naknade za nezaposlene, ali se predloženim, navodno, štedljivim rebalansom opet vrtoglavo, povećavaju subvencije poljoprivredi.
Tonemo
Izvješće o globalnoj konkurentnosti koje je obuhvatilo 133 zemlje svijeta pokazalo je drastičan pad Hrvatske jer je, u odnosu na prošlu godinu kada je bila na 61. mjestu, ove godine pala na 72. poziciju. To je najlošiji rezultat zabilježen u osam godina koliko je Hrvatska uključena u istraživanje. Od 12 stupova konkurentnosti najveći pad je zabilježen u efikasnosti tržišta rada te efikasnosti tržišta roba, kao i kvaliteta financijskog tržišta, poslovna sofisticiranost te kvaliteta institucija. Nije problem u jednogodišnjem padu, nego u činjenici da će konkurenti Hrvatske uspješnije i jeftinije proizvoditi i plasirati robe na svjetsko tržište, što znači manje prostora za naše tvrtke.
Previsoka potrošnja
Visoki porezi i doprinosi povećavaju troškove rada i stoga umanjuju konkurentnu sposobnost tvrtki i gospodarstva u cjelini. Ekonomisti se slažu da se ne smiju smanjivati porezni prihodi sve dok se prvo ne smanje državni rashodi. Težište treba biti na smanjivanju javne potrošnje jer je to jedini ispravan i dugotrajno održiv način snižavanja ukupnoga fiskalnog opterećenja porezima i doprinosima. Moguće daljnje snižavanje poreza i doprinosa uz zadržavanje ovako visoke razine javne potrošnje stvorilo bi dodatnu potrebu za zaduživanjem, što sigurno nije ni u interesu države ni građana i predstavlja ozbiljnu prijetnju makroekonomskoj stabilnosti.
Štrajkovi, prosvjedi, demonstracije?
Od zaposlenih u javnim i državnim službama ne treba očekivati sudjelovanje u iskazivanju nezadovoljstva, jer oni su dobili što su htjeli, krizni porez plaćaju svi a ne samo oni – sretni što redovito primati svoju plaću i šuteći – dalje glasati za one koji su im to blagostanje i omogućili.
Radnici privatnog sektora svoju zadnju šansu imaju na Ustavnom sudu. Jedini koji bi se trebali brinuti, a čini se da to ne rade, članovi su Vlade. Bez prave opozicije i bez jedinstvenih sindikata uz narod sklon šutnji ova Vlada bi nas polako, ali sigurno mogla odvesti u propast. Zaboravlja se da pravi test neće biti u političkoj areni, već u onoj ekonomskoj, a za tu borbu kao da nitko nije spreman.
Promjena političkih snaga?
Uspješan izlazak iz krize nije moguć bez promjene odnosa političkih snaga. Prijevremeni parlamentarni izbori vjerojatno bi pokazali tu promjenu. Značenje i potreba tih izbora nije, naravno, u tome što bi se nakon njih stubokom promijenila ekonomska situacija, nego u tome što bi novoj vladi dali snažniju podršku u poduzimanju nužnih radikalnih rezova i mjerama za izlazak iz krize.
