Ivo Josipović – treći hrvatski predsjednik
Hrvatska je izabrala Ivu Josipovića za svog trećeg predsjednika. Uz ponovljenu čestitku treba ga podsjetiti na osobna predizborna obećanja, da svoje funkcije i obveze prema narodu i građanima ne shvati kao vladanje, već služenje. Iako nema velike ovlasti, ipak, kao neposredno biran ima veliku težinu i odgovornost. Biti biran od građana svoje zemlje za svakog je i na svim razinama vlasti, posebna čast i obveza.
Treba podsjetiti da su hrvatski radnici, kao oni koji oplemenjuju rad i stvaraju nove vrijednosti u drugom hrvatskom predsjedniku imali snažnog podupiratelja i zagovornika svojih prava, a sindikati osobu s kojom su dobro i lako surađivali.
Treba se nadati kako će to naslijeđeno predsjedničko obilježje postati tradicija. U Hrvatskoj koja teži Europi radnik mora biti i ostati jedino pravo mjerilo vrijednosti. I budući radnik jest čovjek, subjekt svakoga rada, ne smije nikakvim liberalističkim ideologijama biti izmješten u svijet potrošnih roba i dobara. Od trećeg hrvatskog predsjednika očekujemo ne samo da snažno podupire, nego i da bude jedan od predvodnika takvih promišljanja.
Kriza ne prolazi sama od sebe
Izuzetno je važno ekonomsko i političko stanje u državi. Većina građana, političkih stranaka, raznoraznih udruga, pa i sindikata naprosto se ne žele suočiti s pravim dimenzijama krize. U Hrvatskoj treba štedjeti. Koju god mjeru štednje opcija na vlasti želi provesti, odmah ju dočekuju na nož, prijete štrajkovima, izlascima na ulicu.
Nitko ne želi priznati da se bez ozbiljnih odricanja i dramatičnih socijalnih i ekonomskih reformi ne mogu riješiti teški ekonomski problemi. Na žalost, Vlada za svoje mjere ne nalazi previše razumijevanja ni kod koalicijskih partnera, a da o oporbenim strankama i ne govorim. Riječju, Vlada je usamljena i zbog toga ne može provesti neophodne radikalne zahvate. Svi se, naime, opiru drastičnim reformama, nadajući se da će kriza proći sama od sebe, da neće biti nikakvih posljedica po dosadašnji standard i način života. A to nije realno. U situaciji u kojoj se nalazimo nužan je politički konsenzus glavnih političkih stranaka oko bitnih političkih i ekonomskih pitanja. A da li je to kod nas moguće?
Mjere Vlade za pomoć gospodarstvu
Mjere za pomoć gospodarstvu trebale bi ublažiti posljedice krize i očuvati radna mjesta. Riječ je o dva modela, jedan kroz kreditiranje, a drugi kroz fondove. Prva je mjera kreditiranje tvrtki kroz suradnju HBOR-a, HNB-a, Vlade i poslovnih banaka, a druga izravan ulazak otvorenih investicijskih fondova u vlasničku strukturu tvrtki. Fondovi bi u tvrtkama ostajali do pet godina nakon čega bi se povlačili odnosno prodavali svoje udjele u temeljnom kapitalu. Dio novca iz otvorenih fondova tvrtke će moći koristiti za reprogram kredita i plaćanje poreznih obveza tvrtki, a veći dio za obrtna sredstva, odnosno za likvidnost. Ukupno je na raspolaganju oko 10 milijardi kuna.
Sanjali toliko da će neki pomisliti da smo samo spavali
Slaveći ovih dana punoljetnost Hrvatske države i dvadeset-godišnjicu sindikata znanosti rečeno je: Državu smo dobili – ali nismo htjeli takvo društvo u njoj. Sanjali smo tržišnu ekonomiju koja je trebala donijeti med i mlijeko – i ljubazne prodavače. Med i mlijeko smo prolili privatizacijom a prodavači su i dalje mrzovoljni jer su nečovječno izrabljivani. Sanjali smo socijalnu pravdu, Hrvatsku s puno obzira i uzajamnosti. Danas se noću znojimo kada o tome sanjamo. Sanjali smo toliko da će neki pomisliti da smo samo spavali.
Nismo sanjali – Hrvatsku kao pravnu državu jer smo to podrazumijevali. Nismo sanjali – Hrvatsku bez kriminala i korupcije, jer tako što nismo niti pretpostavljali. Nismo sanjali Hrvatsku sigurnih i dostojanstvenih ljudi jer to tada nije bio problem. Danas to sanjamo. Osim snova o slobodnim sindikatima i neovisnoj državi snovi uglavnom nisu postali java. Zemlja je krenula u pravcu suprotnom od onoga kako su naši članovi i radnici željeli.
