Od početka osnivanja i djelovanja radničko-sindikalne udruge zagrebačkih tipografa – prve takve vrste na ovim prostorima, prošlo je 141. godina. Uspjeli smo, da se ta naša sindikalna baklja, upaljena davne 1870. godine, ne ugasi, nego da oplemenjena novim sadržajima, u novim društvenim okolnostima – svijetli i danas.
Kriza je duboko zahvatila Hrvatsku. I umjesto da se ona doživi kao poticaj za stvaranje novih programa razvoja, mnogi poslodavci, pa i Vlada, traže smanjivanje plaća, pozivaju na nepoštivanje kolektivnih ugovora, na ukidanje radnih mjesta i olakšano otpuštanje radnika. Zagovaraju privremeni i nesiguran rad, pritom još pokušavaju kroz harač, zdravstvenu i mirovinsku reformu izvući nešto zaostalog novca iz radničkih džepova. Jer radnici bi, valjda, na svojim leđima trebali ponijeti teret i ove krize, kao što su nosili teret rata, teret privatizacije, teret ukupne tranzicije.
Današnje vrijeme obilježeno je visokom stopa nezapolenost; sve su prisutniji neizvjesni uvjeti rada; množe se različiti oblici ugovora o radu; sve je više aranžmana u sivoj zoni između priznatog rada i neradnih aktivnosti kao što je dodatni rad, razne vrste staža i rad u fiksiranim shemama. Dramatično se postavlja problem tzv. novih rizika, kao što su duga nezaposlenost, produžena starost, isključenost, narkomanija, kriminalitet.
U harmoničnoj konstelaciji razvoja naroda i država, ljudska prava i slobode moraju biti iznad i ispred svega – kao najveća vrijednost, a sindikati, kao baštinici prava na rad, ljudsko dostojanstvo i solidarnost, ostaju i nadalje najčvršći jamac tih prava.
Danas rad u sindikatu nije nikakav privilegij, već obveza za koju treba izdvojiti podosta vremena jer je došlo vrijeme kada se treba boriti za svako radno mjesto i zadržati barem stečena prava radnika. Stoga su redovite i stabilne plaće, bolji radni i životni uvjeti najznačajniji ciljevi Sindikata. U vrijeme krize i stagnacije taj je cilj lakše ostvarivati dobro organiziranom unutrašnjom sindikalnom strukturom, temeljenoj na aktivnom sudjelovanju što šireg članstva sindikata.
Od prve skupštine 1991. godine do 1995. kada je održan prvi, 1999. drugi, 2003. treći, 2007. četvrti, do ove 2011. godine kada održavamo 5. kongres Sindikata, Hrvatska je prošla i prolazi vrlo teško razdoblje nastajanja i stasanja kao samostalna i suverena država.
Na tom trnovitom putu nisu svi uspjeli dočekati današnji dan. Kao spomen na sve njih pozivam vas da odamo počast minutom šutnje svim članovima Sindikata preminulim između četvrtog i petog kongresa.
Slava i hvala im.
Drage kolegice i kolege!
Dragi gosti i prijatelji!
Uoči održavanja ovog Kongresa, Sindikat grafičara duboko je zakoračio u 141. godinu svojeg postojanja i tako dokazao da u borbi za radnička prava postoji kao čvrsta konstanta sadašnjosti, da je snagom solidarnosti nadvisio ratove i surovu povijest, da je povezao generacije unatoć nepremostivih granica, da je postao i ostao trajno utočište rada i radnika, socijalnih prava i socijalne pravde.
Utjecaj digitalnih tehnika, u kojima se široko koristi kompjuterska tehnologija, ne samo da unosi promjene u postojeći sektor, nego one mijenjaju samu bit ove industrije. Granice među sektorima sve se više preklapaju, jer se različiti krajnji proizvodi mogu pripremiti na isti način. Ugovori o radu na određeno vrijeme, ugovori o djelu, rad kod kuće, mobilnost radne snage, homework i telework sve češće su specifičnosti našeg sektora. Sve je više gospodarskih subjekata s nekoliko zaposlenih ili uopće bez zaposlenih. Ispada da smo do sada bili više usredotočeni na radnike u proizvodnji u velikim sustavima, zanemarujući široki spektar srednjih i malih poduzeća. A radnici u tim poduzećima su potencijal gdje moramo tražiti nove članove. Do sada su velikim dijelom bili izvan našeg “domašaja”, ali i sami osobno nezainteresirani za osiguranje svojih prava preko sindikata.
Povećana konkurentnost proizašla iz procesa brzih tehnoloških promjena, promjena potrošačkih navika, bitno smanjenje potražnje, doveli su do stagnacija u sektoru i potrebe za većom fleksibilnošću rada. Prvenstveno na razne oblike rada, dužinu radnog vremena, cijene rada i slično. Ugovori na određeno vrijeme, ugovori na nepuno radno vrijeme, radni ugovori s klauzulom opoziva, ugovori kroz agencije za povremeno zapošljavanje, ugovori bez fiksiranog radnog vremena – sve su to nove forme, tipične za fleksibilno tržište rada. Žene, stariji kao i mladi radnici, koji sklapaju takve nestandardne ugovore lošije prolaze na tržištu rada i imaju manje šansi da utjeću na svoj položaj.
Ponosni smo na radnike koji imaju povjerenje u Sindikat i u ovim kriznim uvjetima, čak i više nego prije. Ponosni smo što imamo veliki broj kolektivnih ugovora, što je najvažnija djelatnost svakog sindikata. Brojni su produženi, a sklopljeni su neki novi. To su, nesumnjivo, uspjesi. Sindikat vodi cijeli niz sudskih sporova, večina ih je dobivenih, radnici su vraćeni na posao, dobili su plaće ili druga prava. To su, svakako, uspjesi. Imamo svoje predstavnike u Saborskom odboru za rad, Nacionalnom vijeću za borbu protiv korupcije, Vijeću za socijalnu pravednost predsjednika Republike. Povrat imovine, potvrda vlasništva i zaštita imovine također je uspjeh. Sindikat je povećao prihode, pažljivo i uspješno raspolaže s novcima. Imati novca i s njime dobro i pošteno raspolagati, zar nije i to uspjeh? Organiziramo seminare, izrađujemo programe aktivnosti za podružnice, redovito informiramo radnika putem lista Grafičar i web stranice, i to već dvadesetu godinu. Po ocjenama mnogih, Grafičar je rjetko ozbiljni sindikalni list. I to je uspjeh? Organiziramo svake godine Susrete grafičara. Kada na Susrete dođe od 500-1.200 ljudi, zar to nije uspjeh? Aktivni smo u hrvatskom sindikalnom pokretu kao i u međunarodnom, i imamo svoje predstavnike u najvišim domaćim, europskim i svjetskim tijelima. Međutim, što je najveći uspjeh Sindikata? Kada radnici i dalje, pa i još više, vjeruju u Sindikat.
Sindikati su društveni činitelji i jedina snaga koja mora nuditi viziju vrijednu žrtvovanja, a ona se zove, rad za sve i sve za rad. Sukladno navedenom, sindikati moraju utvrditi svoje imperative i premise daljnjeg djelovanja: očuvanje radnih mjesta i osiguranje dostojih uvjeta rada; sudjelovanje u izradi svakog zakona od vitalnog interesa za radnike; sprečavanje daljnjeg zaduživanja zemlje i financijskog opterećenja budućih generacija; obuzdavanje novonastalog liberalnog, odnosno “divljeg kapitalizma”; sprečavanje daljnjeg rastakanja nacionalnog bogatstva; borba za preraspodjelu nacionalnog bogatstva u korist većine, a ne manjine.
Radno-socijalno zakonodavstvo ima zadaću da pozitivno utječe na ekonomske i društvene nejednakosti nastale u svijetu rada. Ključni izazovi u branši su – fleksibilno ali i socijalno pravedno tržište rada. Mehanizmi koji osiguravaju primjenu radnog zakonodavstva moraju biti dovoljni da osiguraju dobro funkcioniranje prilagodljivog tržišta rada, ali i da spriječe da pojedini dijelovi nacionalnih radnih zakonodavstava negativno djeluju na radna prava radnika. U tom kontekstu neprijavljeni rad se javlja kao posebno zabrinjavajući oblik na tržištu rada. Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i njihove službe imaju ključnu ulogu u nadzoru primjene zakona, prikupljajući vjerodostojne podatke o trendovima na tržištu rada kao i promjene oblika sklapanja radnih ugovora uključujući i efektivne i uvjerljive sankcije kako bi se spriječio rad na crno i njemu pridruženi skriveni oblici rada. Trebala bi postojati efikasnija suradnja na nacionalnoj razini između različitih vladinih tijela kao inspekcije rada, administracije socijalnog osiguranja i porezne inspekcije.
Kada živite u zemlji u kojoj je svaki sljedeći dan teži od prethodnog, u kojem svakog dana imate sve manje, a uzimaju vam sve više, onda je strah od onoga što donosi sutra i razumljiv i opravdan. Taj strah prerasta u očaj kada oko sebe svakodnevno gledate nepravdu ili ste i sami njezina žrtva. Osamdeset posto zaposlenih prima plaću koja je manja od sindikalne košarice, a devedeset posto umirovljenika ima mirovinu ispod onoga što je procijenjeno socijalnim minimumom – donjom granicom siromaštva.
Samo u posljednih godinu dana, u Hrvatskoj je 100.000 ljudi ostalo bez posla, a u našem sektoru prema nekim procjenama preko 3.000 tisuće. Uveden je harač na plaće i mirovine, povećan je PDV, uvedene su participacije u zdravstvu, smanjena naknada za nezaposlene, zaduženo svako novorođeno dijete za desettisuća eura. Na jednog zaposlenog dobili smo gotovo jednog umirovljenika. Oni koji duže rade više su zakinuti za mirovinu.
Trebamo više radnih mjesta, jer jedino tako možemo osigurati dobre plaće, poštene mirovine, pravednije socijalne naknade i bolji standard u zdravstvu. Želimo zemlju u kojoj će radnici imati svoja prava. Standardi kojih se strani vlasnici pridržavaju u svojim zemljama, moraju vrijediti i kod nas. Svi oni ogrezli u pljačku i kriminal svake vrste moraju doći pred lice pravde i odgovarati za ono što su učinili. Ne selektivno, ne politički i uvjetovano, već stvarno i po zakonima ove države.
Radnicima i građanima treba reći istinu, a to je da se više ne može zaduživati za potrošnju, jer je to siguran put u propast. Treba reći i pravu istinu o stanju državne blagajne, javnih financija, stanju u gospodarstvu i poljoprivedi, pravosuđu i zdravstvu. Govorim to stoga, što se bojim da je realno stanje i crnje od onoga što je preko medija javnosti dostupno.
Ovo nije zemlja kakvu su zamišljali oni koji su se borili za hrvatsku samostalnost početkom devedesetih godina. Bilo je rizično ali nije bilo straha. Bilo je optimizma – onoliko koliko je danas pesimizma. Bilo je spremnosti na odricanje – onoliko koliko je danas spremnosti na borbu za očuvanje parcijalnih interesa. Bilo je povjerenja – onoliko koliko danas ima nepovjerenja. Vjerovali smo u Hrvatsku učlanjenu u Europsku Uniju. Vjerovali smo da ćemo za nekoliko godina biti u uniji. Dobili smo državu. Ali nismo htjeli takvo društvo u njoj. Sanjali smo socijalnu pravdu, Hrvatsku s puno obzira i uzajamnosti, slobode i demokracije i nismo se mirili s njenom hibernacijom. Hrvatsku bez kriminala i korupcije, jer tako što nismo niti pretpostavljali. Ohrabruje nas da je sve više tzv.”uglednih” ljudi iz svijeta pohlepe iza rešetaka. Međutim, radost zbog toga ne može nas dugo držati. Jer ne može nam biti ideal zemlja u kojoj nastupa pravo oduševljenje kad se vlast bori protiv korupcije. Tražimo državu u kojoj je to redovna i najnormalnija stvar.
U Sindikatu smo štedjeli godinama i uštedjeli – u državi se trošilo i troši šakom i kapom na svim razinama. Unutar sindikata sve se mjeri radnim zaslugama u državi bujaju privilegije i plaćanje raznih vidova nerada. U Sindikatu godinama nema niti jedne mrlje u poslovanju, u zemlji su afere nebrojive i nepamtive. U sindikatu niti jedan pojedinac nije iznad naših pravila, u zemlji su mnogi iznad zakona i Ustava. Mi jačamo povjerenje unutar Sindikata, u zemlji vlada razorna klima općeg nepovjerenja. Danas naši članovi svaki mjesec dobrovoljno plačaju članarinu Sindikatu znajući da je njihova članarina u odgovornijoj upotrebi nego porez koji su obavezni plaćati. I nismo mi jedini. Sindikati općenito čestitiji su dio društva. Slika u javnosti nije takva. Neki mediji, bilteni krupnog kapitala, sustavno blate rad, radnike i njihove sindikate. S time se lako nosimo unutar sindikata, štoviše to nas homogenizira. Ono što nas ovdje zabrinjava je količina destrukcije društvenih vrijednosti koja se time proizvodi.
Apsurd je da se pritisak stalno radi na prava radnika i umirovljenika, onih koji i tako jedva vuku kraj s krajem. Ovo sve upućuje na to u kakvim apsurdima živimo. U zemlji ne postoje uljuđeni društveni kriteriji i obziri. Pravednost kao načelo nije kriterij, u pravdu se ne vjeruje. Na djelu je pravo jačega.
Ne možemo, stoga, ne iskazati, i ovom prigodom, svoju zabrinutost za stanje u zemlji.
Javnost je preokupirana borbom protiv kriminala, izlaskom iz krize i skučenim materijalnim mogućnostima. Mi, međutim kroz naša iskustva vidimo društvenu i socijalnu krizu koje prelaze u političku krizu. Moralna erozija i ograničeni mentalni sklopovi naših političkih elita. Svi naši ekonomski problemi uzrokovani su teškim propustima u politici i društvu.. Stoga, nije dovoljno izaći iz krize – treba izgraditi društvo, pravedno i regulirano. Kao što nam puko tržište nije donijelo očekivano blagostanje, jer nismo bili dorasli, tako niti EU ne nudi raj sam po sebi. Hrvatska će i tamo biti neuspješna članica s ovakvim mentalitetnim stanjem.
Odbacujemo ideju da radnici moraju plaćati za krizu koju nisu prouzročili. Odbacujemo neoliberalna rješenja koja nude poslodavci i predlaže vlada. Samo uz stvaranje prihvatljivih uvjeta rada i pristojno plaćenih poslova pronaći ćemo put prema kraju krize i prema stabilnosti, demokraciji, miru i napretku.
Ovo definitivno nije zemlja sretnih ljudi, ovo nije društvo kakvo radnici i građani priželjkuju i zaslužuju.
Sindikati danas, i ne htijući, moraju preuzimati ključnu društvenu funkciju. Za to im je potrebna masovnost te organizacijska, profesionalna i financijska snaga. Umjesto karitativne uloge u vidu jednokratnih pomoći, pozajmica, kredita ili organiziranja izleta, potrebna nam je, više nego ikada, solidarnost. Karitativnim uslugama članstvu, zapravo marginaliziramo ulogu sindikata, a favoriziramo ulogu poslodavca, osiromašujemo sindikat, a poslodavca oslobađamo njegovih obveza.
Više nije toliko važno koliko je članova sindikata udruženo u neki granski sindikat, nego je važnije koliko članova sindikata će solidarno zastupati njihove ciljeve. Nestaju granice među sindikatima, granice po kojima su nekada bili prepoznatljivi. Solidarnost rada i radnika je jedini pravi odgovor na brzo seljenje kapitala. Istina, danas je radnički pokret u drugoj poziciji nego što je to bio u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću. Zajamčeno je pravo na sindikalno organiziranje i djelovanje, ali opasnost za radnički pokret nikad neće nestati.
Sindikalna scena ovisi o vremenu i društvenim prilikama u kojima djeluje, objektivni uvjeti za razvoj sindikata nisu nikada bili pogodni, sve sindikalne greške trostruko su se vratile, sindikalni pokret u svijetu, također je u krizi i traže se novi putevi i načini djelovanja za izlazak iz krize. Globalizacija, financijska i ekonomska kriza u susjedstvu, otežava proces tranzicije i demokratizacije industrijskih odnosa i svakodnevno unosi nove standarde u ustaljene sustave rada.
Čovjek se mora zapitati zbog čega je danas nestalo onog sindikalnog poleta i aktivnosti iz ranih devedesetih prošlog stoljeća, kad su sindikati nerijetko mogli učiniti sve što su htjeli? Zbog čega i sami sindikati danas priznaju da im je rejting kod članova narušen ili izrazito loš, da je sve manje novih i mladih radnika koji ulaze u sindikate. Nije li apsurdno da u vrijeme kad se radnička prava umanjuju, kada se radno vrijeme želi produžiti, kada se radni odnos želi učiniti fleksibilnim i nestalnim, radnici nemaju potrebu učlaniti se u sindikate i boriti se za svoja prava?
Sindikati jasno vide da u okviru dosadašnje mentalne mape nećemo riješiti dugogodišnje probleme naših ljudi. Globalna kriza razotkrila je ne samo dubinu naših strukturnih, ekonomskih problema već puno više naših strukturnih društvenih problema. Nije moguće stvoriti ekonomski napredak bez promjene u društvenim sustavima i bez snažne socijalne kohezije. Presudno je pitanje u kom pravcu će se društvo razvijati nakon izlaska iz krize. O tome se u Hrvatskoj ne raspravlja. Danas se u Hrvatskoj svatko poziva, zaklinje i oslanja na tržište, pri čemu malo tko primjećuje da u Hrvatskoj zapravo i ne postoji tržište u smislu autoregulatora optimalne ravnoteže.
Ne sviđa nam se zvjerinjak u kojem živimo, politika bez načela, bogaćenje bez rada, rad bez plaće, poslovanje bez morala, sloboda bez odgovornosti, znanje bez primjenjivosti, liječenje bez humanosti, i religija bez žrtve i moralnog utjecaja. Trebamo društvo dostojanstvenih ljudi, za što je preduvjet ekonomsko blagostanje i društvo jednakih šansi. Prvo nije moguće bez drugoga, i obrnuto. Jednake prilike nije moguće ljudima osigurati bez visokog stupnja jednakosti. Društvo većih jednakosti ima za posljedicu temeljitu promjenu vrijednosti, u smislu vrednovanja rada, jer radom, a ne statusom i legalnim ili ilegalnim otimanjem, čovjek može postići društveni vrhunac. Za tako što potreban je i obračun s pohlepom. Tražimo oporezivanje kapitala i ekstra imovine, i porezno rasterećenje rada i potrošnje. Ali ako treba i više poreze kojim ćemo osigurati naknade za nezaposlene tako da nakon gubitka posla ljudi ne trpe drastične promjene svojih života i neizvjesnost koja ubija. Moramo se boriti da spašavamo ljude, a ne tvrtke.
Hrvatskoj treba restrukturiranje javne potrošnje Hrvatskoj trebaju reforme koje dižu kvalitetu javnih službi radi potreba građana Hrvatskoj treba naglo smanjenje kamatnih stopa, razbijanje oligopola na svim razinama i radikalno jačanje investicijske klime. To sve nije moguće bez reforme državnog aparata u smislu podizanja učinkovitosti. – Jednom rječju potrebne su nam političke promjene i reformirani politički sustav.
Pred nama su ponovo izmjene Zakona o radu i mnoštvo drugih, za nas, značajnih zakona. Očekuju se reakcije sindikata. Čekaju nas brojni kolektivni ugovori u kojima treba sačuvati postojeću razinu prava. Valja nastaviti sa zaštitom brojnih članova čija su prava povrijeđena, regrutiranje novih članova… Međutim, pravo pitanje nije što činiti, nego kako? Problema i poslova bit će uvijek, ovih ili onih. Zbog njihovog rješavanja i postoji sindikat. A sposobnost je organizacije da probleme zna rješavati.
Za svakog pojedinca, za nas same, najvažnije je da se borimo za svoja vlastita prava. Da tražimo svoja prava. Da ne popuštamo ako su naša prava povrijeđena, ako na nešto imamo pravo. Nitko umjesto nas ne može niti znati da li nam je neko pravo povrijeđeno. Nitko umjesto nas ne može inicirati zaštitu našeg prava. Nitko umjesto nas ne može npr. tužiti poslodavca. Sve to moramo mi. Sindikat će nam pomoći. Zauzimati se za nas, zastupati nas. Dati nam svu pomoć: pravnu, stručnu i financijsku. Ali bez nas to nije moguće. Mi to moramo pokrenuti. Mi to moramo zatražiti. Mi to moramo barem biti spremni Sindikatu prepustiti, da za nas učini. Ali iza svega, ipak moramo stajati mi.
Čak i ako ne uspijemo u konkretnom slučaju, uspjeli smo u tome, što smo pokazali da smo spremni boriti se. Da svoja prava ne puštamo. Da ih poslodavac mora poštivati. Možda drugi put, naša prava neće kršiti već stoga što će znati da smo se za njih spremni boriti. Štiteći sebe, pomažemo i drugima. Svaki radnik koji se bori za svoje pravo, čini nešto i za druge. Koliko se više pojedinaca spremo boriti za svoja prava, toliko će poslodavci manje biti spremni kršiti prava uopće.
Sindikat grafičara do sada je sve što je došlo pred njega, manje-više uspješno odrađivao. Tako će se nastaviti i ubuduće. Dobro smo organizirani, zadovoljavajuće rade stručne službe i izvršno politička tijela, efikasni su sindikalni povjerenici. No to nije dovoljno. Za uspješno djelovanje Sindikata potrebno je sudjelovanje i podrška članstva. Predsjedništvo Sindikata i stručne službe ne mogu bez članova, bez povjerenika. Bez svih članova. Bez toga rukovodstvo nema niti snagu ni uvjerljivost.
Koga predstavlja rukovodstvo, ako mu članovi ne daju stvarnu podršku. Stvarnu, jer deklaratorna se u pravilu dobiva? Za svaku akciju sudjelovanje članova je neophodno. Stoga, sudjelujmo u akcijama, uključimo se, podržimo aktivnosti Sindikata!
Svatko, kome je Sindikat postao dio njegovog života, kome su sindikalni interesi i borba za pravdu, pitanje morala i ljudsko dostojanstvo. Svatko tko je spreman žrtvovati mnogo svoga za dobrobit i drugoga, dobrodošao je, i naći će svoje mjesto u Sindikatu grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske!
Hvala.
