Kako početi nego s nogometom. Bilo je napeto posljednjih mjesec dana; od dobre igre u grupi, šokantnog početka osmine finala, još luđeg četvrtfinala, nastavka kidanja živaca za finale, do najvišeg vrhunca nedostajalo nam je samo malo sreće.
Kvaliteta, zajedništvo, vodstvo i upornost daju uspjeh
Na Svjetskom prvenstvu naši “vatreni” pokazali su svoju kvalitetu, ali to ne bi bilo dovoljno da nisu imali zajedništva. No, ni zajedništvo bez vodstva u pravom smjeru, ne bi puno značilo. Pokazali su nevjerojatnu motivaciju i upornost. Nakon dobivenog gola dizali su se i lovili zaostatak. Zadržali su vjeru i uporno radeći cijelu utakmicu uspijevali doći do pobjeda, pa i u finalu, unatoč pehu iz prvog dijela, borili su se do samog kraja.
Kvaliteta, zajedništvo, vodstvo i upornost, to je formula uspjeha naše nogometne reprezentacije.
Nogomet je popularan i izaziva toliku euforiju, jer svaka utakmica neodoljivo podsjeća na bitku. Dvije vojske se sastaju na tratini, jedna protiv druge. Pokušavaju osvojiti utvrdu suparnika. Napadaju, brane se, stratezi se nadmudruju taktikama. Na travnjaku se „gine“, a za pobjedu slavimo heroje. Nogomet najbolje kanalizira rivalstvo nacija u miru (to se još bolje vidi kad igraju oni koji ni izvan stadiona nisu u miru).
Kad smo ovih dana gubili grlo vičući: „Naprijed Hrvatska!“ često smo mislili i šire od nogometa. Može li cijela Hrvatska uspjeti kao naši “vatreni”? Možemo li i mi uspjeti na prvenstvu koje se svakodnevno igra na borilištu ove kugle zemaljske?
Potencijal sam ne znači ništa
Govorimo s istinskim uvjerenjem da je ovo najljepša zemlja na svijetu. Najljepše more, nabolje plaže, jezera, planine, najplodnija zemlja… Ima još u svijetu lijepih obala, većih planina, zelenijih šuma, kristalnih potoka i plodne zemlje. Ono što Hrvatska zaista ima, to je iznimna raznovrsnost na tako malom prostoru. Svakako ima potencijal.
No, potencijal sam po sebi nije dovoljan. On znači: Mogao bih, ali nisam! To je jednako podcjenjivanju velikih reprezentacija koje su smatrale da imaju pobjedu u džepu i prije nego što su izašle na travnjak. Uspjeh treba zaraditi, a tek poslije u njemu uživati. Potencijal treba realizirati.
Rasipamo drago kamenje
Hrvatska ima i kvalitetu, obrazovane kadrove i dobre radnike. Dali smo i genijalce koji su zadužili cijeli moderan svijet. No, mnogi su tek drugdje realizirali svoj puni potencijal.
Slično je i s našom reprezentacijom. Gotovo svi igraju u vodećim svjetskim klubovima. U inozemstvu. Počnu ovdje u Hrvatskoj. Iskopamo ih iz ove grude kao drago kamenje, a onda ih menadžerska mašinerija preproda van. Budimo iskreni. Tamo uz vrhunski rad i uvjete, vjerojatno dobiju bolju završnu obradu. Što nam slabi domaću ligu, ne slabi reprezentaciju. Kao nogometni dijamanti vraćaju se domovini i igraju za nju.
Ali, što je s nama u cjelini? Hoćemo li mi zaista davati djeci temeljno znanje, vještine, školu i fakultete? Staviti kruh u ruke, a onda pustiti naše drago kamenje u tuđinu. Oni se rijetko vraćaju igrati za domovinu, a njihova djeca i unuci ostaju rasuti svijetom. Moramo naći načina zadržati ljude da ostanu ovdje, a to možemo dižući standard rada i života, povezivanjem obrazovanja i privrede, ali i svijesti da im domovina ipak mnogo pruža, no sve to pod jednakim uvjetima. Samo ako ova zemlja bude svima bolja, možemo izjednačiti snagu njezine privlačnosti gravitaciji zemalja koje odvlače naše građane.
Moramo bodriti ovu zemlju i kad nije vrijeme velikih utakmica. U protivnom, liga naše svakodnevice bit će sve gora i bez povratnika da igraju za reprezentaciju.
Vodstvo i smjer, zajedništvo i upornost?
Hvaleći izbornika naše nogometne reprezentacije, igrači su rekli: „Napokon znam što hoće od mene, što da uradim, kako da igram“. Ključno je vodstvo. No, ako mi još nismo završili s II. svjetskim ratom, ako ne znamo gdje smo, kako možemo znati kamo idemo 2018.? Kako razvijati igru, kad ne znamo još niti na koji gol trebamo pucati?
Godinama uništavaju naš potencijal, a za uspjehe ne daju vodstvo i smjer, zajedništvo i upornost. Upravo tim redoslijedom, jer nakon privatizacijske otimačine, sve većih klasnih razlika, regionalnih i lokalnih podjela, ograničenih privatnih interesa…, nitko više ne može računati na naivnu vjeru i upornost našeg naroda. Imali smo dobre igrače, pune zajedništva, hrabrosti i upornosti. Igrače koji su pobijedili u pravom ratu. No, previše naših izbornika nije dalo smjer, osim osobnog, a mnogi su i prodali naše najvažnije utakmice. Zato u ligi nacija niti ne možemo bolje stajati.
Zajedništvo je rastočeno na sve načine; prostorno, društveno, a sada i generacijski. Najavljuje se daljnja mirovinska reforma podizanjem granice na 67 godina. Prerane mirovine, dodatke, nejednakosti kriterija, milijarde za privilegirane, za upitne fondove, poreze i davanja. Ova generacija trebala bi solidarno i dalje sve to nositi na svojim leđima, uz istovremenu najavu da ćemo, kad dođemo mi na red, ostati bez ičega. Izjednačavaju se šanse da umremo prije nego što dočekamo mirovinu. Gdje je tu obostrana generacijska solidarnost? Umjesto da se sada napravi reda, radije će se ubiti iduća generacija.
Na kraju, ako ništa od ovog ne stoji, možda je “vatrenima” išlo toliko dobro, jer su neki vodeći ljudi našeg nogometa već dva mjeseca u Međugorju. Bilo bi dobro da se pomole i za nas ostale grešnike. Nastavimo li ovako, do daljnjeg to nam je najbolja šansa.
