Proračun za iduću godinu
Hrvati dugo nisu bili svjesni financijske krize, između ostalog, i zato što su nas u to uvjeravali i iz vrha vlasti. U posljednje tri godine imamo negativne stope rasta preko deset posto pa planirana stopa rasta od 1,5 posto za iduću godinu, koja je usput i nerealna, može biti naznaka samo promjene trenda. Neambiciozno i premalo. Zabrinjava dug veći od 45 milijardi eura, s time da je u ovoj godini povećan za 444 milijuna eura, a još više zbog toga što raste dug središnje države.
U idućoj godini očekuju nas i dodatni troškovi koje dosad nismo imali. Priključivanje EU od 1,9 milijardi, veći iznosi kamata na zaduživanje od 1,1 milijardi, popis stanovništva i referendum za EU u iznosu od 177 milijuna kuna.
Sve to govori o slabim makroekonomskim izgledima u razdoblju koje je pred nama. Nema radikalnih i strukturnih reformi na području poboljšanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, reformi na području tržišta rada, u javnoj upravi da bude racionalnija i efikasnija, cjelovitih reformi mirovinskog i zdravstvenog sustava. Kao da je ova Vlada odustala od vlastitog plana gospodarskog oporavka. Tome moramo pridodati problem tekuće nelikvidnosti, koji sada već iznosi više od 30 milijardi kuna, i paralizira ukupne gospodarske aktivnosti.
Zašto nas obmanjuju
Za referendum za priključivanje Europskoj uniji planirano je 50 milijuna kuna. To ne bi bilo vrijedno spomena da to ne uspoređujemo sa potpisima 717 tisuća građana koji su tražili referendum o Zakonu o radu. Tada je Vlada, između ostaloga, u pokušaju da opstruira volju građana, tvrdila da će referendum koštati 170 milijuna kuna. Rebalansom proračuna u kolovozu taj je iznos i osiguran. Nažalost, u proračunu tih sredstava više nema jer su očigledno nenamjenski potrošena.
Sindikati su i tada tvrdili da je za referendum potrebno između 50 i 70 milijuna kuna, što se sada, u prijedlogu proračuna za iduću godinu, pokazalo kao točno. „Zna se“ tko je obmanjivao sindikate, potpisnike zahtjeva za referendum i građane Republike Hrvatske.
Daljnji rast nezaposlenosti?
Na burzi je evidentirano oko 300.000 nezaposlenih, gotovo četrdeset tisuća više nego prošle godine u istom razdoblju. Analitičari predviđaju daljnji rast nezaposlenosti, u najgorim scenarijima zatvaranje još 50 tisuća radnih mjesta. Gotovo svaki peti stanovnik Hrvatske suočava se sa siromaštvom. Stopa rizika od siromaštva za prošlu godinu je 18 posto, što znači da je ispod granice siromaštva živjelo više od 790.000 građana. Procjenjuje se kako oko 70.000 radnika radi bez plaće. Dok su dužnosnici Vlade uvjereni kako će zadnji kvartal ove godine pokazati oporavak, svjetske institucije misle drugačije. Hrvatska se oporavlja sporije od većine zemalja u regiji. Dvadeset godina od početka tranzicije Hrvatska kasni za ostalim zemljama u privatizaciji, restrukturiranju tvrtki, kreiranju poduzetničke klime, jasan je stav MMF-a, uz opasku da će zemlja bez bolnih rezova u gospodarstvu tapkati u mjestu. Zadnje izvješće Svjetske banke još je kritičnije. Dok je prosjek predviđenog rasta za regiju 3,9 posto, Hrvatska može računati na negativnih dva posto.
Japansko čudo
Prošli tjedan je u Japanu održan 3. kongres UNI-a. O globalnim temama raspravljalo je više od 2.000 delegata iz devedeset zemalja svijeta zadivljeno gostoprimstvom i rezultatima japanskog društva.
Ključ uspjeha japanskog gospodarskog čuda valja tražiti u japanskoj radnoj etici, lojalnosti i točnosti. Homogenost japanskog naroda se očituje u snažnom osjećaju nacionalnog identiteta i kulturne jedinstvenosti, naglašenoj socijalnoj harmoniji, generacijskom poštovanju i podređenosti želje pojedinca dobru kolektiva. Individualizam je potisnut jer Japanci puno učinkovitije funkcioniraju kao tim, kao dio obitelji, škole, poduzeća ili naroda.
Čovjek je najvažniji
Broj nezaposlenih je mali, između ostalog, i zato što velike tvrtke ne otpuštaju radnike ni u najtežim trenucima, što je redovita pojava u prestrukturiranju u zapadnjačkoj ekonomiji. U japanskim poduzećima namještenici se smatraju najvažnijim ulagačima, kupci su drugi po redu, a dioničari tek treći. Profit će se žrtvovati da bi se održale plaće ili zaposlenost, a dividende isplaćene dioničarima su niske. Običaji poput određivanja plaća prema starosti radnika bez obzira na njihov osobni doprinos trebala bi japanska poduzeća učiniti nedjelotvornim, a ipak ona uvijek pobjeđuju američku i europsku konkurenciju jer njihov udio na tržištu uvijek raste. Anglosaksonska poduzeća orijentirana na maksimiziranje profita polaze od potrošačkog zapadnjačkog mentaliteta. Želja radnika za sigurnošću zadovoljava se individualnom štednjom i osiguranjem jer nuditi doživotna namještenja, po njihovom viđenju, značilo bi smanjiti motivaciju. Posve suprotan pristup imaju japanska poduzeća koja u tome vide stvaranje produktivnije radne snage. Japanski vodeći poslodavci, iako postižu bolje proizvodne rezultate, zarađuju samo 18 puta više od svojih prosječnih radnika. Nezamislivo bi bilo sebi isplatiti visoku plaću, a onda otpustiti radnike zbog smanjene zarade. Teško!
