Gospodarsko stanje bez naznaka oporavka
U Hrvatskoj nismo sigurni ni kako bi nazvali trenutačno gospodarsko stanje. Jedni stanje nazivaju ekonomskom depresijom, neki ekonomskom recesijom, treći prijetećom ekonomskom katastrofom ili pak ekonomskom krizom. Skupa i slabo organizirana država, nesposobno državno vodstvo, nesposobna vodstva političkih stranaka, neučinkovito pravosuđe, mito i korupcija, model privatizacije hrvatskog gospodarstva, kriminal u privatizaciji, pa onda preveliko zaduživanje države i ostale “boljke” hrvatskog gospodarstva glavni su uzroci lošeg gospodarskog stanja. Problem Hrvatske je što su izostale bitne strukturne reforme. Očito je da politička elita ove zemlje nema ni snage ni mudrosti provesti reforme. Bilo bi dobro kad bi i javni sektor u Hrvatskoj pokazao solidarnost s privatnim sektorom, ako ništa drugo, barem psihološku.
Ne gospodariti vlastitim financijama, moljakati okolo za novac, učiniti bezpogovorno što se traži, jednako je ponižavajuće i za obične siromašne ljude i za državu. To uništava dušu, čini ljutitim i tjera u ludilo. Svijest o tome da smo se sami doveli u takvu situaciju cijelu stvar ne čini ništa lakšom, nego još težom. Možda bi odluka naroda na referendumu o tome kojim se putem želi izaći iz krize trebala zaustaviti tu spiralu propadanja.
Vratiti ljudima vjeru
Na pragu smo izbora. Siju se obećanja, režu vrpce, polažu kameni temeljci. Obećavaju i vlast i oporba. Nažalost jedina je konstanta socijalno i gospodarsko potonuće zemlje. Počinje nova bitka za vlast političkih elita. Narod je već duboko gurnut u letargiju, apatiju, tone u rezignaciju a beznađe sve je dublje. Sivilom okružen nije u stanju primijetiti, razaznati, duh optimizma. Naprosto zato jer je ono malo dobroga bilo tek kulisa vladajućih. Radnici su godinama varani, nosili su na svojoj grbači i neprekidno plaćali pretvorbe, privatizacije, krize, sanacije i restrukturiranja, stečajeve, tuđe promašaje i pogreške. Kao plaću dobivali su neispunjena obećanja, otkaze, neisplaćene plaće, sve težim uvjetima rada, oduzetim radnim i socijalnim pravima, malim mirovinama i naknadama za nezaposlene. Sve se manje vjeruje. Ne samo da se sve manje vjeruje političkim elitama, poslodavcima, pa i sindikatima, nego sve se manje vjeruje u sebe. Sve ih je više koji vjeruju da zaokruživanjem glasačkog listića može za njega samog i njegove najbliže konačno značiti i nešto dobro. Kako ponovo vratiti vjeru da demokracija nisu samo izbori, kada se poslije izbora u pravilu nitko više ništa ni ne pita? Političke elite, nerijetko udružene u čudne i za građane često opterećujuće koalicije, nastavljaju vladati na temelju dobivenog mandata na izborima, pozivajući se na dobiveno povjerenje građana čak i kad njihovi postupci bitno odstupaju od predizbornih obećanja zbog kojih su dobili izbore, vlast. Zbog svega toga, ali i zbog ponekih neodmjerenih izjava iz sindikalnih redova, dijelom se ta neispunjena očekivanja prebacuju i na sindikate. Kad oni ne odgovore na očekivani način, jer nisu političke stranke, i neka im društvena djelovanja jednostavno ne pripadaju, onda im se iz dijela javnosti, a i iz dijela politike i sindikata, govori kako su neuspješni i kako su izdali radnike.
Zašto nas plaše?
Sve češće smo svjedoci, da služeći svetu misu, i svećenici, u svojoj propovijedi vjernike pozivaju da paze za koga će glasati na predstojećim izborima. Sugerirajući pritom da se moraju moliti kako bi izabrali pravu vlast za mjesec dana. Kršćani i katolici ne smiju prepustiti, onima drugima, da izaberu nevjernike i agnostike, jer oni će ubuduće donositi zakone, a mogu mijenjati i Ustav. U nekim slučajevima ide se sa otvorenim preporukama kome iskazati povjerenje na parlamentarnim izborima 4. prosinca. Na izborima izabrati one koji nisu crveni, nevjernici, bezbošci i agnostici. Treba se nadati da će, što je i red, svećenici na misima propovijedati evanđelje i riječ Božju.
Imamo izbor!
Plaše nas da ćemo glasanjem za manje stranke zapravo baciti svoj glas jer bismo ga navodno trebali dati jednoj od stranaka koje imaju izglede da preuzmu vlast. Najveća prednost demokracije je upravo u njezinom potencijalu da afirmira nove ideja i inicijative. Ako ne damo svoj glas novim politikama, novim ljudima oni nikada neće dobiti priliku. Najvažnije je glasati za politiku u koju vjerujemo nego radi izborne aritmetike svoj glas doista baciti politikama velikih u koje ne vjerujemo. Problem hrvatskog društva je u gubitku svake vjerodostojnosti politike i općem nepovjerenju. Dok nas jedni potkradaju drugi nas obmanjuju. Svatko ispod svoje zastave. Zastave nisu griješne, ali ljudi jesu. Građani su sigurno dosada prepoznali stranke koje su dokazale da ne mogu vratiti vjeru ljudima u politiku. Nesposobnost obnašatelja dosadašnje vlasti da pronađu odgovore na hrvatske probleme pretvorio se u predaju logici krupnog kapitala i neoliberalne politike. Pod utjecajem medijskog i financijskog kapitala odgovorni su za zapostavljavanje radnika i građana kao pojedinca. Zbog toga je iskrenost politike najdublja potreba hrvatskog društva. U vremenu u kojem živimo potrebne su nove ideje i novi ljudi.
