Tim je rječima predsjednik Josipović s prve sjednice Vijeća za socijalnu pravdu upozorio da premijerkin paket ekonomskog spašavanja zemlje može imati i negativne implikacije. Bude li se provodio socijalno neodgovorno, nesrazmjernim udarom na najsiromašnije slojeve, mogao bi značiti zbogom Hrvatskoj kao socijalnoj državi. Vlada svojim prvim potezima pokazuje da objavljeni program reformi tretira isključivo kao ekonomski, posve zanemarujući da će njegova provedba sigurno imati i svoje ozbiljne socijalne implikacije i posljedice.
Poticanje domaće proizvodnje?
Program gospodarskog oporavka nije donesen kao program općeg oporavka, već stabilizacije javne potrošnje. Vlada je program donosila u potpunoj tajnosti a njegovu izradu povjerila je istim savjetnicima “genijalcima” autorima gospodarske politike koja nas je i dovela u poziciju u kojoj se danas nalazimo. Od 92 aktivnosti u programu tek njih 12 odnosi se na industriju, 11 na opće gospodarstvo, dok ih je 69 fokusirano na mjere stabilizacije opće države. Industrija se u cijelom programu spominje samo jednom i to u rečenici u kojoj se kaže da treba izraditi izlazne strategije za njezine nekonkurentne dijelove uz potpore za socijalno zbrinjavanje i prekvalifikacije. Samo jednom spomenut je i izvoz, i to u okviru najave kadrovskog jačanja institucija za promociju izvoza, dok proizvodnja nije niti jednanput spomenuta.
Ono što programu nedostaje jest strategija prema industriji, prema proizvodnji, kako za zamjenu proizvoda iz uvoza tako i za izvoz na druga tržišta. Na svjetlo dana morale bi u najskorije vrijeme izaći i mjere koje su usmjerene na oživljavanje industrije i poticanje domaće proizvodnje. Vladin program prepoznaje probleme, ali nužno ga je konkretizirati i strateški i operativno. Zašto ovom programu treba dati načelnu podršku? Čini se da je na načelnoj razini program dobar početak, jer se predugo čekalo dokument iz Vlade koji bi napokon pokazao da imaju ozbiljnije namjere mijenjati stanje u ovoj zemlji. Previše je dosada različitih zahtjeva, preporuka, prijedloga mjera sa svih strana, a da se kod onih koji imaju odgovornost za djelovanje, ali i instrumente u svojim rukama, ne prepoznaje odlučnost za krizna vremena.
Socijalni transferi krivo usmjereni
Hrvatsko gospodarstvo jednostavno više ne može izdržati goleme socijalne transfere. Na to su nedavno opet upozorili i iz Svjetske banke, gdje apostrofiraju “veliku potrošnju na mirovine i druga socijalna davanja”. Još je veći problem što takvi enormni troškovi daju vrlo manjkave rezultate. Socijalna se davanja distribuiraju na problematičan način, pa se najpotrebitijima slabo pomaže. Sada postoji opasnost da se rashodi neselektivno giljotiniraju.
Nema poreza na imovinu i kapitalnu dobit
Povodom promjena u režimu korištenja plavog dizela Vlada je objavila podatak da je broj zloupotreba tri puta nadmašio faktička prava. Umjesto uvođenja reda i onemogućavanja malverzacija, država je, čini se, sklonija da prava generalno reducira i ukine. Isto onome tko je u stvarnoj potrebi i onome tko krade socijalna prava. Dok se s jedne strane odobravaju poskupljenja, koja će značiti još veći udar na standard stanovništva, izvan dosega fiskalnih škara ostaju prihodi imućnijih slojeva. Nema poreza na imovinu ni kapitalnu dobit, ali zato ima na svaku radničku crkavicu.
Još jedna zdravstvena reforma!?
Ekonomska kriza i neminovne restrikcije sigurno će dovesti i do promjene društvenih odnosa. Nova zdravstvena reforma, koja je to samo imenom, dotiče problem prevelike zdravstvene potrošnje, neodrživo veliku i neracionalnu mrežu bolnica, zapravo je korak dalje u prebacivanju troškova financiranja zdravstva s države na građane – sa zdravih na bolesne, s bogatih na siromašne, s mlađih na starije.
Prava radnika u zakonu jedno, u praksi nešto drugo!
Najavljuje se i daljnja fleksibilizacija radničkih prava, koja bi olakšala i pojeftinila otpuštanja, sve navodno s ciljem intenziviranja novog zapošljavanja. Premda sadašnji, navodno u tom pogledu tvrdi, zakon nije bio nikakva smetnja da rijeke ljudi, od početka recesije oko sto tisuća, ostanu bez posla. Osnovni problem hrvatskog Zakona o radu nije njegova rigidnost, nego to što je mrtvo slovo na papiru. Prava su radnika u zakonu jedno, u praksi nešto sasvim drugo. Vlada koja se sada zaklinje da će vratiti dostojanstvo radu – jer jedino se radom i redom država može spasiti – morala bi smanjiti taj raskorak, a ne mahati novim mjerama na štetu radnika.
