Siguran posao u državnoj službi san je mnogih naraštaja, i to desetljećima. Ta filozofija ostaje i danas, s time što je Vlada u zadnje vrijeme još dodatno podgrijava. Kako bi sindikate državnih i javnih službi pridobila da pristanu na smanjivanje plaća državnih službenika, ponudila im je i najslađi mamac – sigurnost radnog mjesta. Vladina ponuda glasi: ako pristanete na manje plaće, u državnim službama neće biti otpuštanja. A to je najgora moguća ponuda koju su Vladini pregovarači mogli smisliti.
Kriva poruka
Takvim stavom, Vlada kao poslodavac, svim je radnicima u državnoj i javnoj upravi dala do znanja kako uopće nije važno rade li dobro svoj posao ili ne. Posao će im biti siguran, plaće će redovito stizati, doduše malo manje, ali sigurne. Sve je to u suprotnosti s ciljevima reforme državne administracije, koju je Vlada bučno u nekoliko navrata najavljivala. Državna uprava trebala je postati kvalitetni javni servis građana, u kojemu će raditi stručni i učinkovitiji radnici. Do sada to nije postala, a teško da i može ako im se na ovakav način svima jamči radno mjesto.
Poticati prelazak u realni sektor
Zašto Vlada, na primjer, ne potiče prelazak državnih službenika i namještenika u privatni sektor? Jednokratni poticaji, uz
obvezu zapošljavanja od, primjerice, dvije godine, jednim bi potezom riješili dva problema. Smanjio bi se trošak države i
stvarala bi se nova vrijednost u realnom sektoru.
Mijenjati filozofiju
Na temu rebalansa državnog proračuna i smanjivanja plaća u državnom i javnom sektoru održano je sa sindikatima javnog sektora niz sastanaka i zbog činjenice da je u tom sektoru zaposleno više od 250.000 radnika. No, postavlja se pitanje gdje je tu gospodarstvo i koliko se vremena troši s gospodarskim sindikatima u rješavanju gorućih problema u realnom sektoru? Imaju li isti tretman? U filozofiji ove Vlade izgleda nije prioritet proizvodnja i stvaranje viška vrijednosti, već samo raspodjela. To nas je i dovelo do gotovo bezizlazne situacije, jer smo trošili, i to dugi niz godina, više nego što smo stvarali. I nikako da se napravi zaokret! Prošle je godine samo u gospodarskom sektoru radilo više od 415.000 radnika i ostvarilo oko 40% ukupnog BDP-a države. U tom istom sektoru više od 75% radnika primalo je plaće manje od prosjeka države. Realni sektor prepušten je samo tržištu i tržišnoj konkurenciji, i bez obzira na pokušaje i poslodavaca i sindikata da
ublaže stanje, bez konkretnih mjera Vlade u definiranju industrijske politike, neće se moći održati. Za zaposlene to pak znači još veću nesigurnost i veliki gubitak radnih mjesta.
Treba štedjeti, ali…
Vladin program mjera protiv recesije svodi se isključivo na štednju. Tu zbilja nema rizika. To je siguran put u još dublju krizu. Jedino rješenje za izlazak iz krize može biti stvaranje novih vrijednosti, pa tek onda štednja. Ako štedimo i smanjujemo plaće, primjerice, u javnom sektoru, tada gubimo u državnom proračunu (PDV), indirektno gubimo time što ćemo smanjivati prihode i drugih subjekata (cestarina, turizam, trgovina). U tim sektorima također dolazi do smanjenja izdataka, opet efekt umanjenog punjenja proračuna, i tako redom. Kako to zaustaviti? Samo stvaranjem novih vrijednosti. Treba poticati poduzetništvo, prije svega proizvodno i uslužno, a ne zabranjivati, primjerice, rad nedjeljom.
