Glas, dovoljno rezolutan i energičan
Pred nama je 5. kongres Sindikata. Osamdesetak delegata će u Umagu 11. i 12. svibnja ove godine raspravljati o onome što smo radili protekle četiri godine i što nam je činiti u idućem razdoblju. Kao i često puta do sada bit će to prilika da vidimo gdje smo i kuda idemo? A kao što znamo ukupne prilike ne idu nam na ruku. Kriza i dalje traje, posla nema, smanjuje se dosadašnja razina prava i sve je veći broj radnika bez posla i sve veći broj stečajeva. Poslodavci i vlast moraju čuti naš glas, dovoljno glasan i energičan – ovako dalje ne može!?
Sačuvaš jedno – gubiš dva radna mjesta
Pretpostavka je da za svako radno mjesto koje država negdje stvori, potakne ili sačuva, drugdje izgubimo barem dva. Najbolji primjer za to je cijena koju smo platili ili plaćamo čuvanjem radnih mjesta npr.u brodogradilištima, javnom sektoru ili dnevnom listu Vjesnik. Radna se mjesta stvaraju u propulzivnim tvrtkama, koje vuku kvalitetni poduzetnici i motivirani ljudski resursi. Svaka kuna kojom se iz proračuna plaćaju nečija „prava“, grade ceste, boje tuneli, daju poticaji, preglomazni državni aparat, podržavaju brodogradilišta ili list Vjesnik, nekome prije toga je ta kuna oduzeta.
Za neke se uvijek ima
Vlada je donijela odluku o sufinanciranju izlaženja dnevnog lista Vjesnik za 2011. godinu kojom se odobrava18 milijuna kuna za taj list. Sufinanciranje lista predlaže se radi javnog i društvenog interesa postojanja ozbiljnih i relevantnih dnevnih novina neopterećenih komercijalnim sadržajem kao jedinim naklandičkim mjerilom s ciljem objektivnog i pravodobnog informiranja hrvatske javnosti. Vjesnik, dnevna novina respektabilne prošlosti i problematične sadašnjosti, još je jednu godinu preživjela zahvaljujući novcu iz državnog proračuna i pomoći Narodnih novina. Riječ je o legitimnoj odluci hrvatske Vlade, ali njezino je tumačenje izuzetno sporno. Naime, ispada da sve druge dnevne novine nisu ni ozbiljne ni relevantne. Na 3.900 prodanih primjerka Vjesnika jasno je da je riječ o nivini koja ne može izdržati tržišnu konkurenciju i koja informira izuzetno mali broj ljudi. Za razliku od lista, Hrvatska tiskara još uvijek čeka konačno rješenje svojih problema te iste Vlade.
Lekcije o poštenju
Svi su šutjeli u Sanaderovo vrijeme, a danas tvrde da ništa nisu znali. Što je nemoguće! Korupcija u državi takvih razmjera, morala se primjetiti. Cijela je vladajuća stranka u službi jednog čovjeka, i prije i sada. Zbog toga javnost ne vjeruje ni premijerki ni njenoj Vladi. Zgađena je njihovim pokušajima da zanemare i zaobiđu pitanje vlastite odgovornosti, ako ništa drugo ono za višegodišnju šutnju i suportiranje, a dijelom svakako i suučesništvo u prljavoj raboti Zato kada drži lekcije o poštenju, u narodu proizvode moralnu konsternaciju i opravdani revolt.
Znak – i ovoj i svakoj budućoj Vladi
Mnogi se proteklih dana bave i prosvjednicima, od fejsbukovaca, seljaka, sindikalista do branitelja nakon presude generalima, analizirajući njihovu šarolikost i kritizirajući činjenicu da oni, kako se često tvrdi, ni sami ne znaju što zapravo hoće. Zamjera se prosvjednicima da nemaju jasno definirane ciljeve, osim odlaska vlasti i raspisivanja izbora. A što bi, uopće, prosvjednici i trebali pokazati, osim silnoga nezadovoljstva koje ih motivira? Zar bi trebali ponuditi političke i ekonomske programe? Pa ne kane se oni kandidirati na parlamentarnim izborima! Njihova uloga i nije u tome da nude gotova rješenja, nego da rješenja traže od onih kojima su dali ili kane dati svoje povjerenje. Čekati da se problemi riješe sami od sebe, ne čini mi se baš mudrim i obećavajućim, a očekivati da će ih riješiti oni koji su ih stvorili, ne djeluje baš osobito uvjerljivo. Stoga prosvjedi, ili barem neki drugi oblik izražavanja nezadovoljstva, možda i nisu rješenje, ali su još puno više od pukog čekanja i blažene šutnje. Ako ni zbog čega drugog, onda barem kao jasan znak i ovoj i svakoj budućoj vladi da će se od nje tražiti konkretna djela, a ne tek prazne riječi i obećanja.
