Potpuna liberalizacija podrazumijeva eliminaciju države iz bilo kakvog utjecaja na gospodarstvo, ali samo dok mu dobro ide. Kada mu krene loše, onda socijalizira, podržavljuje rizike i gubitke. Vrijeme je pokazalo da to nije dobar model. Može li se živjeti i u kapitalizmu u kojem je ipak čovjek mjerilo i cilj svega? Ne služi čovjek kapitalu, nego kapital čovjeku.
Smanjivanje plaća?
U potpuno liberalnom modelu značajnu ulogu imaju plaće. Model zasnovan prvenstveno na potrošnji, nije ispunio vlastiti osnovni uvjet povećanja kupovne moći građana. Smanjuje se potražnja koja za sobom nužno povlači stagnaciju proizvodnje koja pak generira višak radne snage. Zbog toga i u vremenu krize treba učiniti sve kako plaće ne bi padale, već obratno. Smanjenje plaća utječe i na smanjenu potrošnju te povećava mogućnost deflacije. Uz to, smanjenje plaća znači i smanjenje prihoda po osnovi poreza i doprinosa.
Provjetriti poduzeća u državnom vlasništvu
U tom kontekstu treba gledati i poduzeća u državnom vlasništvu. Nije ih dovoljno samo dobro provjetriti, nego i promijeniti model po kojem se u njihove uprave i nadzorne odbore dolazi po političkom ključu, a ne sposobnosti. Treba usput ukinuti i zapošljavanje na mala vrata rodbine, zavičajnih i stranačkih prijatelja i simpatizera, čija znanja i vještine često ne odgovaraju potrebama tih tvrtki, a nerijetko su već pri zapošljavanju čisti višak. Treba preispitati i reformirati sve ono što danas čini državni aparat. Zašto se godinama u Hrvatskoj nema snage reformirati državnu upravu, lokalnu upravu – županije pretvoriti u nekoliko regija, snažno reducirati broj općina.
Kresanje privilegija
Kresanje dužnosničkih plaća, mirovina i drugih povlastica možda neće imati ogromne uštede u proračunu, ali će u uvjetima krize to biti pitanje socijalne pravičnosti. Mora se posegnuti za redistribucijom plaća i drugih primanja u tvrtkama i ići na smanjenje menadžerskih plaća i ostalih pogodnosti, prava na povlaštenu kupnju kompanijskih dionica, visoke bonuse, povlaštene kredite i slično. Povećanjem poreza na višak zarade i uvođenjem poreza na kapitalnu dobit destimulirati isplatu visokih plaća. To ne znači uravnilovku, nego uravnoteženje primanja i ravnomjernije nošenje tereta krize.
Moral poslodavaca
Medijski napisi kojima se najavljuje kriza, koja u Hrvatsku pravo nije ni došla, savršen je alibi za kršenje radnih i ljudskih prava. Hrvatski su se poslodavci u tome i dosad pokazali dostojni industrijalaca iz trećeg svijeta. Ne mare oni ako ih netko prozove s političke govornice ili ako ih se napadne u novinama ili na televiziji. Kriza je pa je normalno da se poslodavci tako ponašaju. Normalno je da se otpuštaju radnici, a da oni koji zasad ostanu rade prekovremeno, vikendom i noću i po mogućnosti uz manju plaću.
Kriza medija
Medije ne zanimaju ti koji danas ostaju bez posla, koji nemaju za život i koji su osuđeni na siromaštvo. Ti ionako nemaju više čime ujutro kupiti novine, niti su oni ciljana skupina velikih oglašivača, u načelu istih onih oglašivača koji već dijele otkaze. Umjesto da se piše o njima, piše se o bjelosvjetskim lopužama. Na televiziji možemo gledati priloge o dobrotvornoj organizaciji od koje žene što su ostale bez posla mogu posuditi cipelice i kostimić, da bolje izgledaju na sastanku s potencijalnim novim poslodavcem. A onda nam na kraju, s ekrana, dežurni psiholozi, naveliko i naširoko prolijevaju pamet – kako se to čovjek osjeća kad ostane bez posla.
