Pomalo iritirajuće i bolne su poruke što se domaćem radništvu šalju s poslodavačkih adresa. Oni najobespravljeniji, koji plaće zarađuju u malim poduzećima kod privatnih poslodavaca i oni u većim poslovnim subjektima privatnog sektora, kao i svi zaposleni u državnim i javnim službama te javnim poduzećima. Sve se poruke svode na jednu: malo radite, plaće su vam prevelike, nezahvalni ste, dobivate ono što vam ne pripada.
Istina, nema tog radnog mjesta na kojem netko ne radi preko svojih mogućnosti dok se netko drugi provlači. U svakoj sredini toga ima, bez obzira na vlasništvo. A za to što su neki radnici neradnici, odgovornost je poslodavca. On je, podsjetimo, odgovoran za poslovnu politiku, organizaciju rada, produktivnost. Iritirajuće je stalno ponavljanje o rigidnosti Zakona o radu, o prevelikom trošku radne snage, o nemogućnosti otpuštanja itd. I u okviru domaćih zakona ima dovoljno prostora za djelovanje. Međutim, poslodavci čini se ne poznaju zakone pa kao što kukaju da ne mogu otpuštati tako i kukaju o mnogim drugim stvarima.
Kolektivni ugovori u privatnom i javnom sektoru
Ako je suditi po gore navedenom, ova je zemlja puna neradnika. U Hrvatskoj je, čini se, sramota imati sindikat i kolektivni ugovor koji je taj sindikat u ime svoga članstva sklopio s poslodavcem. U redu je kolektivni ugovor koji ima utanačena prava na razini Zakona o radu. Još bi idealnije bilo kada bi svi u zemlji za plaće imali propisani minimalac. Po takvoj plaći, regulirala bi se i sva ostala materijalna prava. Za sada! Nakon toga možemo ići i na smanjivanje i tih minimalnih prava. …logika poslodavaca.
S figom u džepu
Posao je sindikata da skrbi o svom članstvu. Njegova osnovna djelatnost svodi se na osiguravanje dostojnih uvjeta rada. Materijalnih i nematerijalnih. Dakle, sindikati pred poslodavca izađu s nekim zahtjevima. Poslodavac te zahtjeve prihvati ili ne prihvati. Pametan poslodavac sjeda za stol i pregovara. Ne samo reda radi da bi se mogao pohvaliti kako poštuje demokratsku tekovinu socijalnog dijaloga. On pregovara s ciljem postizanja dogovora, zadovoljavajućeg za obje strane. Poslodavac je, u pravilu, u boljoj poziciji od sindikalnih pregovarača. Sindikatu nikad neće posve otvoreno govoriti o materijalnom stanju poduzeća kao i poslovnim predviđanjima. Postupat će, pomalo, s figom u džepu kako bi se sačuvao od »pretjeranih« radničkih zahtjeva. Poslodavac je odgovoran za dogovor koji postigne sa sindikatom. On je taj koji je pristao na, kako se javnosti želi nametnuti, enormna prava. Visoke plaće, pa i plaćanje nerada, privilegiju regresa i božićnice, koja je izmišljotina domaćeg tržišta rada. Jer, uređene zemlje poznaju pojam trinaeste plaće, pa i bonusa koje ne zarade samo rukovoditelji već na njih mogu imati pravo i obični radnici. Sindikat je tražio, poslodavac je pristao. Odgovornost za to je, dakle, na poslodavcu.
Pokušava se nametnuti razmišljanje kako su uskrsnice, božićnice, regresi, plaćeni troškovi prijevoza na posao i s posla, plaćeni topli obrok, dnevnica – suvišna prava. Zapravo, stupidno je misliti o tim kategorijama kao suludim pravima. Stupidno je također prozivati radnike jer im je kolektivnim ugovorom propisana jačina buke, količina svjetlosti ili razina dozvoljenih štetnih tvari na radnom mjestu. Postoji nešto što se zove zaštita na radu što je sadržaj europske pravne stečevine s kojom se godinama pokušavamo uskladiti.
Za njihovu nesposobnost – kriv Zakon o radu
Što prije moraju se nastaviti razgovori sa sindikatima i pokrenuti postupak izmjene Zakona o radu, poruka je s Pantovčaka. Naše tržište rada nije dovoljno fleksibilno, što utječe i na konkurentnost hrvatskog gospodarstva i na privlačenje potencijalnih investitora. To prvenstveno odnosi na javni sektor koji u vrijeme krize na temelju kolektivnih ugovora ostvaruje prava koja nisu u skladu s aktualnom situacijom. Stoga bi trebalo doći do korekcije kolektivnih ugovora.
Ta poruka daje potporu predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda koji su prije nekoliko dana izmjenu radnog zakonodavstva naveli kao nužnu za potencijal rasta. Prioritet mora biti dan strukturnim reformama usmjerenim na povećanje fleksibilnost tržišta rada promjenom zakona o radu kako bi se stvorilo konkurentnije okruženje za plaće i smanje troškova zapošljavanja, istiću.
Predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca pak p(r)oziva vladajuće zbog njihove nevoljkosti liberalizaciji radnog zakonodavstva: …Hitno treba prilagoditi Zakon o radu. Poslodavac se ne usudi zaposliti radnika jer se boji što će biti ako posao ne krene. Nama je pet do dvanaest za promjene. Kriza nas tjera da se i država i poslodavci i radnici organiziraju na sasvim drukčiji način. Ne bi smjele postojati tabu-teme, o svemu treba otvoreno razgovarati, pa i o otpuštanju radnika s pozicije logike i odgovornosti…
Tu treba pridodati i stalan i apsolutno negativan pristup kolektivnim ugovorima od strane dva dnevna lista i njihovih medijskih mogula.
I tako dolazimo i do najava premijera i njegovog prvog zamjenika da Vlada kreće u izmjene ZOR-a u dijelu koji se odnosi na produljenu primjenu pravnih pravila nakon isteka kolektivnih ugovora. I to počinje licitacija: odmah, šest mjeseci ili godinu dana nakon ugovorenog roka. Treba reći da nema ni jedne tvrtke u realnom sektoru kojoj je bio problem produljena primjena kolektivnog ugovora, nego isključivo u javnom i državnom sektoru. Kada istekne produljena primjena ostaju samo pravilnici o radu kao jednostrani akti odnosno isključivo volja poslodavaca. A to se izgleda želi!?
